Susret

Sin Sunca odeven senkom vetra

Ćilimom od pčelinjeg voska obilazi gaj

Živeti znati, ne bojati se ‘mreti – u tome leži njegov sjaj

Lutao je tako, danima, bez mira i cilja

igrao se žmire, leptiri i cigani vodili ga glasno

u magnovenju ludosti primeti je rosnu svu, srcem jasno

Tu mravi kolo igraše oko nje,

U oblaku pod glavom joj treptaše koprive i munje

Ne beše svesna lepote svoje, kleti svoje, krune

Vatra je buktala u grudima, gušila je plodni Krit

Te oči čarne tugom zamandaljena, uklesana beše kao Irit

Ne vide ona ništa, nit zmajev let nit proletnju nit.