U uglu gdje sunce ne dolazi.

Ponovo sam se izgubila.

Ne u prostoru — u vremenu.

Knjige su jedina mjesta gdje mi se to događa bez straha. Tamo rečenice dišu umjesto mene.

Groznica me probudila prije jutra. Dok sam rezala limun, govorila sam sebi da usporim. Da ne moram stići svugdje. Ni na Mjesec.

Isključila sam svijet na nekoliko sati. I tek tada shvatila — kako sam godinama mislila da nemam vremena za Dantea.

Uveče sam znala: u cijelom djelu nisam vidjela ni Raj ni Pakao. Samo ljubav.

A onda, sa balkona, u uglu stanice — silueta. Tamo gdje svjetlost ne dolazi.

Vjetar je plesao, ti si mirovao.

Kada si me pogledao, znala sam: neki ljudi ne bježe od tame. Oni joj pripadaju.

Nestao si čim je sunce palo.

I ostavio mi pitanje koje još traje:

koga je Dante pustio iz Pakla — i zašto baš sada?

******

Nisam te vidjela ponovo.

Ali osjetila sam kako se večer drugačije spušta.

Postoje noći koje dolaze tiho, i one druge — koje kao da te traže po imenu. Ova je bila druga. Grad je disao pliće, a svjetla su gorjela bez namjere da išta otkriju.

Vratila sam se na balkon iz navike. Ili iz nade. Ne znam.

Na stanici nije bilo nikoga. Samo praznina koja je imala oblik tvog odsustva.

Shvatila sam tada: nisi ti nestao.

Samo si promijenio sloj tame.

Neki ljudi ne ostaju na mjestima gdje ih svjetlost može imenovati. Oni se sele dublje — tamo gdje ih se može samo osjetiti. Kao hladan zrak niz kičmu. Kao misao koja se ne dovrši.

Pitala sam se:

da li te je Dante oslobodio — ili te je samo naučio kako da hodaš kroz svjetove ne ostavljajući trag?

Noć je napredovala, a ja sam ostala. Ne čekajući te.

Slušajući.

Jer oni koji vole tamu ne dolaze kada ih zoveš.

Dolaze onda kada si spremna da ne pitaš ništa.

I tek tada sam shvatila:

ne bojiš se ti mraka.

Bojiš se onoga što bi svjetlo moglo da oduzme.

*****

Više ne gledam prema stanici.

Naučila sam da se neke pojave ne traže očima.

Noć me sada poznaje. Prepoznaje mi korak, način na koji stojim kada mislim da sam sama. Više se ne trudi da me iznenadi — dolazi kao nastavak mene.

Shvatila sam: nisi ti bio tamo zbog mene.

Bio si tamo jer sam i ja bila na ivici.

Postoje trenuci kada se čovjek ne dijeli na svjetlo i tamu, nego na prije i poslije. Ti si bio ta crta. Tanka. Gotovo nevidljiva. Ali nepovratna.

Više ne pitam koga je Dante pustio iz Pakla.

Sada znam — nisu svi oslobođeni da bi bili spašeni. Neki su pušteni da bi nas podsjetili da Raj bez tame ne postoji.

Ako se vratiš, neću te gledati.

Ako ostaneš, neću te zadržati.

Jer sada znam:

nije tama ta koja me privukla.

Nego istina da u njoj nisam morala ništa da objašnjavam.

I prvi put, dok se noć zatvarala oko grada,

nisam imala osjećaj da sam se izgubila.

Imala sam osjećaj da sam — stigla.