Kad sa trepavica od snova streseš inje svakodnevnice…i prašinu od taštine…
pa preporođenim pogledom bistrog potoka zakotrljaš kamenje zbilje…
finom maglom duše ih ispoliraš u dragulje…
dragulje posiješ po paučini misli…da izgledaju kao rosa…
pa to preslikaš sunčevim prvim rumenim zrakom…
onako pravo na bijelu kožu djeteta što čuči u tebi…
Ostavite odgovor