Putevi

Put do Čatrnjetine…
Strahovi i sjećanja iz djetninjstva, ne tamo, ne nipošto, to je opasna voda, ne nadnosi se…i tako.

Čatrnjetina koja se nalazila neki metar dva od puta kojim se išlo na Bratogošt, našu divnu planinu, na naša imanjca, doline i dolje u vrtačama, razbacane tamo amo kao rupe u švajcarskom siru, sa kozjim stazama do svake od njih.

Stazama kojima su konji jedva u proljeće nosili teške vreće đubreta, ili u jesen još teže vreće krtole a ljeti ogromne bale sijena, preteške tovare drva, na znojem natopljenim drvenim samarima..Potkovani gvozdenim pločama ispod kojih su sijevale iskre pri udaru o kamen…jer svi putevi i puteljci bijahu nam kameniti i neravni isklesani kopitom, uglačani opankom izlokani vodom…

Čatrnjetinu su pradjedovi napravili tako što su glinom začepili pukotine u prirodnoj jami dubokoj pet-šest metara. Za strop im je poslužio lafet od austrougarskog topa, koji se idealno uklopio u otvor jame, na lafet su dijelom navalili teške kamene ploče…vješto su iskoristili nagib padine iznad jame za splov za kišnicu…i pored svega toga nije držala, jedva metar dva vode.

Voda nije bila za piće osim za stoku jer je bila prepuna trulog lišća…Ipak, kao dječacima od desetak, dvanaest  godina bilo nam je dozvoljeno da ljeti svaki dan nasipamo limeni škip, banju, i zarđalu polovinu od bačve, da bi pio aivan kad se vraća sa paše…čak nam je i ta banja služila kao dobar bazen, ponekad ljeti, da se pokvasimo ispljuskamo, igramo, osvježimo, iako se voda štedjela za živo…

Danas prošetah zaraslim stazama, kamenitim stazama ranog djetinjstva sjećajući se mnogih dječijih radosti, a i strahova iz tog oskudnog, materijalno siromašnog, ali beskrajno razigranog i veselog, srećnog djetinjstva…

Stazama iz nekog drugog vremena, koje sve više zarastaju u draču, šipražje i mahovinu, stazama kojima se više niko ne kreće i za koju desetinu godina postaće nevidljive, nevidljive u vremenu i prostoru, kao i sve, već pređene staze…

Šetajući mimoiđoh i susretoh mnoga draga, stara lica, koja su u tim kršima, u znoju svog lica, gradili budućnost za svoju djecu. Životom izbrazdana, a vesela i zračna lica… koja odavno plove u drugim dimenzijama…