San o kiši

Prestala je pustinja brojati

moje korake u pijesku.

Kao da je snijeg,

kada napravim treći korak

izgube se ona dva prije njega.

Prekriju ih pijesak i žuta prašina.

U vrelini pustinjskog pijeska

ne preživi ništa osim žeđi.

Učinilo mi se da sam vidjela

guste zelene krošnje u daljini.

Dopirali su iz krošnji glasovi.

Sve što može biti

i sve što mogu postati

sada ovisi o tome

koliko brzo mogu pronaći

izvor vode u pustinji.

Podigla se neka zlatna prašina

iznad pustinjskih dina.

Šapuću mi oni

koji su ovom pustinjom

šetali prije mene

izgubljeni i žedni

da se sprema pustinjska oluja.

Čini mi se da mi je na očima

meki povez od žutog pijeska.

Osjećam kapi vrele vode

na svom tjemenu i ramenima.

Pada li kiša?

Glasovi su sve veseliji.

Žubori se voda negdje u blizini.

Skinula mi je nečija ruka

povez sa očiju.

Zbunjena,

pitala sam glasove

gdje se nalazim.

“U oazi.”, rekli su mi.

“Ovdje dolaze oni

koji sanjaju o kiši.”