Vječno odan sebi i zahvalan svojim mračnim odajama, kilometarskog hodnika vječne staze zaborava, hladan odavno želim prenijeti toplotu sagovornicima i ostalim bićima, masama nižih vrijednosti, visokog kvazimorala i nazovi niskog kompleksa.
Prostranstva koja proizilaze iz neproizilaznih riječi neshvatljivih ljudskoj populaciji masovno izazivaju čuđenja i upiranja prstom u te.
Ej, organizmi sačinjeni od kilometarskih vena i živaca, zar ste zaboravili svoju mravlju veličinu?
Uvrijedih mrava, ali ga posmatram sa poštovanjem.
Imamo li svi u sebi neku životinju koju zovemo duša? Otkriti nikad nećemo, nagađati možemo.
Sve je trunka i tračak nade koju svojim izmišljenim ili možda urođenim strahom, stečenim odrastanjem u nažalost pogrešnom okruženju ,nemamo hrabrost promijeniti zadato i vratiti svijet na fabričke postavke.
Sve je uzalud.
Ove riječi koje su banule u ovom momentu nestaju jedna za drugom, a da ih ni ne izgovorim.
Sveli ste ljudskost na materijalizam, hraneći svoju pohlepu…
Ostavite odgovor