Ne znam ni sama da li sam te stvarno zaboravila.
Mozda sam samo zatvorila tu stranicu i ubedila sebe da je knjiga gotova.
Ali ponekad se nesto u meni pomeri.
Kao kad vetar sam od sebe otvori staru knjigu koju si davno sklonio sa stola.
Stranice zazvuce u tisini.
Recenice koje nisi hteo da citas ponovo ustanu iz papira.
I tada shvatim
da neke price nikada stvarno ne zavrsimo.
One samo cekaju.
Kroz kosti mi prodju kao hladan vetar kroz otvorenu knjigu,
okrecu stranice koje sam mislila da vise nikada necu citati.
kao tihi zemljotres koji niko ne vidi, ali sve u meni zadrhti









Ostavite odgovor