Prošle sam godine puno pisala i uređivala. Što sam više radita, to sam više šutjela. Na kraju sam bila gotovo nijema, ali sam u Novu ušla bez dugova. Slobodna kao ptica u kavezu. Da, vi koji pišete, znate što znači kavez. Ne treba više pisati, ali pisati se mora.
E, pa kad mora, bit će po mojim uvjetima. Pisat ću roman bez strukture, samo sa dva početna lika i vidjet ću gdje će me to odvesti. Da osiguram sebi da ne odustanem (iako je to Jarčevima najveća kletva) objavljivat ću nastavke na svojoj stranici. Bit će to čisti eksperiment, jer tek kad se fabula dovuče do kraja, počinje pravi rad na romanu. To ću raditi zatvorena među svoja četiri zida. Zato, ne osuđujte ni ne prosuđujte. Ovo će možda izgledati sasvim drukčije kad bude gotovo. Za sad je tu pred vama. Nadam se da ćete uživati čitajući barem koliko ja uživam pišući.
Tema se gotovo sama nametnula. Društvene mreže mi stvaraju jak pritisak. Tamo moraš stalno objavljivati, pa makar i glupost. Tamo si značajan, omiljen, ljubitelj i mrzitelj svega, a meni je to dosadno. Radije čitam knjigu. U vrijeme kad je mobitel bog, ja postajem izopćenik, pa sam ipak zadržala Facebook. I pogriješila sam. Sigurno sam pogriješila, gore nego Hugo. Svakog dana sve više fotografija generiranih umjetnom inteligencijom. Svi lijepi u raskošnim interijerima i još raskošnijim eksterijerima. Moram odmah reći da sam prilična dišpetoža (inatljivica). Ako se nešto ne smije, ja to moram i gotovo.
Kako to obraditi u romanu a da ne bude moralizatorsko, dosadno, pamfletistično? I šetam ja tako po kući. Gledam onaj borić što se stisnuo u kutu tinela. Žmirkaju svjećice. Ne znam hoće li im baterije izdržati do Tri kralja. Poslije Tri kralja još uvijek žmirkaju, ali meni u glavi ne žmirka ništa osim dosade. Jedne večeri, dok perem sude, ne, ne želim mašinu, voda koja mi klizi niz ruke je kao da mi Bog šapuće rečenice nečega što trenutno pišem. Ovaj put, prije nego se Bog pojavi, uleti mi Mare.
„Slušaj, ženo, ja bi tila radit nešto fino. Dosta mi je čišćenja apartmana i konobarenja. Znam ja da nemam nego osnovnu školu, ali nisam blesava. Ajde, smisli mi neki lipi posal. Neće ti bit ža.“
Poslije kuhinje se vratim internetu. Tamo svi bez ijedne bore. Je da su ženskama malo vratovi kao u očerupane tuke, ali čunke kao da im je dvadest godina. Iza njih zblurane kuhinje. Jednoj na ramenu nečija ruka, ali tijela nigdje. Puno je to misli za mene informatički nepismenu, pa pitam sina. „Ma to ti je sve napravljeno s umjetnom. Green screen, malo uređivanja. Pitaj čet.“, kaže on meni ukratko, jer ko je vidija lipo sist s materom pa joj objasnit postupak natanane. Trudija se on, ali ja sam tuka, pa pitam Četa i on mi dodatno objašnjava, a sve što ja razumijem je da se može netko slikati i kasnije složiti sliku kao da je na Havajima. Kvragu i tehnika kad nisam dogurala dalje od Worda.
Malo Mare, malo objašnjenja, počne se meni slagat. Mare je neobrazovana ali vrijedna i snalažljiva. I još jedna ženska s kojom će Mare pričati umjesto da gnjavi mene. Ta koja će slušati Marino ćaskanje je obrazovana ali nesnalažljiva. Samo joj jezik zna mlatiti isprazne rečenice i već vidim da ću tu imati problem. Možda i neću budem li pažljivo čitala objave na Facebooku, ali ostavimo problem za kasnije. Važno je da znam o čemu želim pisati.
Bit će to jedan veseli roman o srazu svjetova. Obrazovana ženska ima firmu za snimanje evenata i ostalih pomodnosti (smislit ću u hodu), Mare nema posla, nema škole, ima samo mozak koji brzo vrti. Glupo je započeti roman s Marinim ulaskom i „Dobar dan, ja sam Mare.“ Zato počnem pisati prvo poglavlje u kojemu Mare vidi oglas.
E, sad; lako je reć počnem pisati. Za početi pisati treba prva rečenica, a prvu rečenicu bi mogla čekati do Sudnjeg dana. Zato ja započnem od drugog poglavlja. Početak ću vidjeti kad malo ispipam likove. Ne znam kako Mare fizički izgleda, ali znam da mlije sto na sat i da je ne brinu granice. Ako mlije, netko je treba i slušati. Tu je njezin muž Marko. Ne znam ni kako on izgleda ali sam prilično sigurna da je izvaljen ispred televizije.
Koristim priliku da odmah, na početku, kažem što više informacija, ali ne toliko da čitatelja zatrpaju kao lavina. I tako, malo po malo, dovedem Maru do kraja poglavlja.
Foto: Image by BreakDown from Pixabay
Ostavite odgovor