Jasno mi je odmah, na početku, da firma ne smije biti dobrostojeća, a ni na dobrom mjestu gdje je najam skup. Smještam je u predgrađe, pored vulkanizera.
Mare mora imati što izgubiti. Iako ona odmah zbroji dva i dva, vidi da je firma teški krš, za sad ostaje tu da je Marko ne bi sprdavao.
Ne dajem Gabrijelin fizički opis. Dajem ono što Mare vidi jer mi se čini da bi njeno očište bilo najzanimljivije. Ona vidi da je na Gabrijeli odjeća ne preskupih marki, ali marki koje u Marinom svijetu znače mnogo više od robe s Temua. Mislim da će mi njena razmišljanja u romanu davati mogućnost humora, a i kritike onoga što dijeli njen svijet od ovog svijeta i načina razmišljanja u firmi.
U primozgu mi se vrti ideja da Mare ne treba biti glavni lik. Ona je samo narator. Promatra i tumači. U Gabrijeli možda ima više materijala koji priliči glavnom liku. Ne znam još čemu ovo vodi. Važno je da sad postavim puno pitanja na koja trenutno ni ja nemam odgovor, ali se nadam da će se pojaviti tijekom pisanja.
Kad sam započela pisati nametnuo mi se „Divan život“ za naziv firme. Brzo sam shvatila da bi „Life & Life“ bio puno bolji. Radni naslov romana sam za sad ostavila. Nisam sigurna hoću li ga kasnije mijenjati.
Volim na početku orijentirati i sebe i čitatelja, ali ako dođe prerano, zaguši. U glavi uvijek imam tlocrte stanova, dijelova grada, firmi. Važno mi je znati gdje stoje moji likovi. Zato Gabrijela provodi Maru kroz „kapacitete“ da ja znam gdje će kasnije plesati i kako.
Nastojim odmah pokazati Marino zdravorazumsko razmišljanje. Vidi ona da tu nema puno snimanja, vidi rekvizite koji joj izgledaju kao da su pali s Marsa, vidi Gabrijelinu glumu, ali ne odustaje. Ne dok se ne nagodi za plaću koja bi njoj odgovarala.
Dok Gabrijela Maru provodi kroz studija i skladište moram smisliti što više neobičnosti kojima se prikazuje sva nebuloznost ovakvih snimanja. Smišljam. Posuđe perem i po nekoliko puta na dan. Sjedim na termo pećici s bilježnicom i kemijskom. Ideje i rečenice zapisujem prije nego mi pobjegnu. Kasnije ću ih raspoređivati.
Teško mi je započeti, a i završiti, poglavlje. Ovdje Sandrin poziv odradi posao. Kasnije ću razmišljati za dalje. Sad mi je važno da Mare ne odustane.
Pišem brzo. Pišem neuredno. Ne vraćam se na napisano. Ako mi se čini da sam nešto ispustila, upisujem u tekicu pod nazivom „Za uređivanje“.
Foto: Image by Anja from Pixabay
Ostavite odgovor