Vrijeme kao iskušenje, kazna i odgovor u romanu Vječnik Nedžada Ibrišimovića
Roman Vječnik Nedžada Ibrišimovića predstavlja jedinstveno književno promišljanje o vremenu — ne kao realističkoj, fizičkoj kategoriji, nego kao unutrašnjem iskustvu, metafizičkom prostoru i duhovnoj kušnji čovjeka. Glavni lik čovjek kom je darovana vječnost, svojim životom pokazuje paradoks vremena koji nam ukazuje da ono postaje najteže onda kada prestane teći. Vječnost kao poništavanje vremena – glavnom liku je pradoksalno najveća kazna upravo odsustvo vremena. Vječnost u romanu nije beskraj junaštva, mudrosti, ni znanja, nego vakum u kom se gubi smisao života. Vrijeme je ono koje otvara mogućnost promjene, pokajanja, sazrijevanja i završetka. Onog trenutka kada mu se oduzme vrijeme — prestaje i mogućnost kretanja. Čovjek koji živi vječno postaje svjedok beskrajnog ponavljanja. Ibrišimović ovim motivom ruši romantičnu iluziju o vječnosti: u romanu Vječnik vječnost nije nagrada, nego teret. Vrijeme, dakle nije neprijatelj čovjeka, već njegov okvir i njegova mjera. Tek kad ga nema, postaje jasno koliko je važno. Vrijeme kao identitet – Vječnik živi kroz epohe, carstva i civilizacijske lomove, ali upravo u tim dugim stoljećima počinje gubiti sebe. Vrijeme koje bi trebalo širiti iskustvo zapravo razgrađuje identitet. Sjećanja blijede, događaji se stapaju, a život prestaje biti lanac uzroka i posljedica, pa postaje niz nepovezanih slika. Za čovjeka koji ima previše vremena, prošlost nije uspomena nego lavirint. Budućnost nije nada, nego prijetnja ponavljanja. A sadašnjost je samo tačka u kojoj se sabiraju bezbrojne godine, ali bez cilja. Ibrišimović je postavio pitanje: ako je identitet zbir naših vremena — ko postaje čovjek koji vremena više nema? Vrijeme kao duhovna lekcija – jedan od najdubljih slojeva romana jeste religijsko-filozofski odnos prema vremenu tako da vječnost postaje svojevrsni ispit, dugotrajna škola strpljenja i poniznosti. On ne vlada vremenom — vrijeme vlada njim. Kroz stoljeća Vječnik uči koliko je čovjek bez moći pred sudbinom i koliko je prolaznost zapravo milost. U islamskoj tradiciji, kojoj roman suptilno pripada, vrijeme je Božije stvorenje i Božija mjera. Junak Vječnika postaje primjer čovjeka koji je izvan te mjere i zato trpi. Vječnost je sila koja testira čovjekovu dušu, tjera ga da preispita svoje motive, želje i vjerovanja. Tek kada je iscrpio stoljeća, Božiji rob je došao do spoznaje da smisao nije u dugom trajanju, nego u ispunjenosti trenutka. Vrijeme i čovjekova potreba za krajem – najtragičniji aspekt života jeste želja za završetkom našeg dugovjekog, ali ne i vječnog junaka. Umjesto straha od smrti — on strepi od njenog izostanka. Čovjek postaje cjelina tek kada zna da ima kraj; tek tada se javlja težnja za svrhom. Vrijeme dobija smisao tek zato što se završava. Prolaznost, koju ljudi obično doživljavaju kao neugodu, ovdje je interpretirana kao blagodat bez koje život ne bi imao značenje. Vrijeme kao najvažniji dar – kroz sudbinu Vječnika Ibrišimović opisuje kao duboku meditaciju o ljudskom odnosu prema vremenu. Ono se ne posmatra kao neprijatelj, nego kao temelj ljudskosti. Tek kada ga nema ili kada je beskrajno, postaje jasna njegova prava vrijednost: ono nam daje ritam, smisao, identitet i cilj. U romanu Vječnik, vrijeme nije samo tema — ono je glavni lik, pokretač tragedije, učitelj i sudija, a dugovjeki čovjek postaje ogledalo u kojem čitalac prepoznaje sopstveni strah od prolaznosti, ali i spoznaju da se vrijednost života ne mjeri njegovom dužinom, nego dubinom.
