Zdravo. Da se prvo predstavim – ja sam Nina. Imala sam četrdeset i devet godina. Više ih nemam. Upravo me udario kamion.
Sve je počelo tog podneva, kada sam sa Dunjom pila kafu. Gledala je u mene, onim svojim noć-crnom očima, kako štikliram obaveze na parčetu papira. Otići u mesaru. Pokupiti kaput sa hemijskog. Pokupiti ćerku sa baleta. Presložiti ormar.
„Ti još samo sopstvenu sahranu nisi isplanirala“, rekla mi je, u pauzi između kvačice i jednog štrika.
Znam da misli da pretjerujem, što sve mora biti isplanirano do sitnih detalja. Svaki minut, dan, sedmica. To mi donosi mir. Uljuljka me do nove neizvjesnosti, koju brzo sprovedem kroz proces pažljivog planiranja. O sahrani, svojoj, nikada nisam razmišljala. Dunja je otišla, a ja sam samo mogla da mislim na to što mi je rekla.
Potreba da svoj život uvedem u korito i dam mu jasan pravac bila je jača od mene. Gledala sam kako se život moje majke raspada u odsustvu ikakvog plana. Da nisam mislila za nju, ko zna gdje bi danas bila. Prvo majka, pa onda i svi oko mene. Dobila sam, nekim Božijim naumom, djecu koja su prirodno neorganizovana, muža koji ne zna kud udara, prijatelje čiji je život konstanta neizvjesnosti, a sve zbog odsustva plana. Protokola života za spašavanje. Jedino sam ga imala ja. Uvijek.
Narednog jutra ustala sam se ranije. Moje tijelo je nepogriješivo znalo kada ću imati brdo obaveza. Popila sam kafu i izvadila ‚‚to-do” listu. Danas su zadušnice. Moram otići na očev grob. Spremila sam se na brzinu. Bila sam prva mušterija u cvjećari tog jutra. Tata će dobiti najljepše cvijeće.
Onaj Dunjin komentar od juče, grebao me. Gurala sam tu misao u jedan ćošak. Dozivala me, prvo jedva čujno, a onda sve glasnije i glasnije, dok nije potpuno zaglušila sve ostale misli, koje sam, tog jutra uredno posložila u mentalne pregrade u svojoj glavi. Dok sam namještala buket na očevom grobu, zamišljala sam svoj.
Ne bih umjela baš tačno da opišem kako sam se obrela u izložbenom prostoru mrtvačkih sanduka tog dana. To nije bilo po planu od jutros. Ne znam da li bih ikada tako nešto zdravog razuma stavila u svoju ‚‚to-do” listu. Bio je to presedan mog života. Iskakanje iz svakodnevice. Znam samo da me obuzeo strahovit poriv da uđem tamo i odaberem kovčeg. Smrt me plašila. Morala sam da pobijedim taj strah suočavajući se sa njim, dok sam daleko od njega. U to sam vjerovala kad sam upitala za cijene i modele.
Veseo mladić, potpuni kontrast mjestu na kojem sam se obrela, ponudio se da mi pokaže sve što se u radnji nudilo. Dodirivala sam satenske mekane podloge i zamišljala u kojoj bi bilo najudobnije ležati. Kad me pitao za kad mi to treba, rekla sam samo da želim da rezervišem jedan, za slučaj da mi zatreba. Pogledao me, onim svojim lijepim, šokiranim licem i pokušao uspostaviti kontrolu nad mišićima lica.
– Kako to mislite?
– To je za mene, kad dođe taj dan – rekla sam, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Ubijeđena sam da je negdje u svijetu to sasvim normalno i da ljudi ne prepuštaju sopstvenu sahranu na volju drugih. – Mogu li da platim unaprijed?
Usta mu ostaše polu-otvorena. Ovo bi mu bila prva prodaja tog jutra, a ako se po jutru dan poznaje, biće ovo dobar dan.
– Pa gdje da ga isporučimo, gospođo? – upita, preuzimajući kreditnu karicu sa koje će da naplati kovčeg.
Uzela sam komad papira i napisala adresu. Mladić je klimnuo glavom, zahvalio se. Ja sam se okrenula, rasterećena i izašla, duboko udahnuvši svjež vazduh. Zagazila sam nogom na pločnik. Začula sam jaku sirenu koja mi je protresla sve unutarnje organe.
Crnilo.
Ne znam kako sam se obrela iznad mjesta dešavanja. Vidjela sam veliki kamion, iskrenut udesno. Sebe kako ležim u lokvi krvi, što je bio potpuno morbidan prizor.
Pomjerila sam se, iznenađena od šoka što ne osjećam ništa. Bila sam lagana, kao pero.
Ipak, ne mogu a da se ne zapitam, je li dobro što sam kupila kovčeg tik prije ovoga što mi se desilo? Ili mi se desilo, jer sam potpuno suludu obavezu umetnula u svoj raspored? Da nije bilo kafe sa Dunjom tog dana, ja bih bila živa.
Pazi sa kim piješ kafu.
Ostavite odgovor