Porijeklo gladi

 Znala sam da sam u banani one noći kada sam imala svoj prvi anksiozni napad. Pripremala sam se za odlazak u Kanadu. Kanada je, u toj borbi za bolju budućnost, djelovala kao obećana zemlja. Mjesto gdje će moja djeca rasti, imati bolje uslove za život, daleko od balkanske neizvjesnosti. Bila sam spremna da zanemarim činjenicu da ne podnosim ekstremnu hladnoću i snijeg.

Tonula sam u san. Suprug, pored mene, bio je udubljen u knjigu. Mogla bih taj skok i uspravljanje pripisati baš toj činjenici da nisam bila sasvim pri svijesti. Dlanom sam pridržavala mjesto spajanja rebara. Moje srce tuklo je kao pijanac  koji razvaljuje zaključana vrata. Ludački udari izbijali su mi bubne opne.

–            Šta ti je? – upitao me suprug.

–            Šta ćemo mi tamo da jedemo? – čula sam sebe kako izgovaram.

–            Kad?

–            Kad sletimo. U Kanadu.

Nasmijao se.

–            Dokazano je da čovjek može nekoliko dana bez hrane, a onda, valjda nađemo neku prodavnicu. Šta ti je?

Zaćutala sam. Moja svijest se borila da ušuška i obavije strah od gladi. Nerealan. Apsurdan. Ipak, taj strah, ta tiha, goruća stvar u mojim grudima postala je prisutnija u svijesti svakodnevno.

Kad god bih vukla kese svega i svačega i trpala u frižider, najveći koji smo mogli da nađemo i kupimo.

Kad god bi mi se srce steglo, ako ugledam praznine u frižideru, koje je valjalo popuniti.

Kad god nečega, u trenutku, nema.

Tu snažnu potrebu za gomilanjem hrane, koja me usrećivala više nego lijepa stvar koju bih sebi, s vremena na vrijeme, kupila, objašnjavala sam natalnom kartom. Mjesec u Biku bio je glavni krivac. Ne strah od gladi – ubjeđivala sam sebe. Nije to nerealan strah od gladi, stečen, rekla bih, početkom devedesetih, koje su mi zaudarale na konzerve mesnih narezaka i mlijeko u prahu iz paketa humanitarne pomoći, koju smo, kao izbjeglice, primali iz Crvenog Krsta.

U racionalizaciji iracionalnog straha, hirurški precizno, odstranila sam sva objašnjenja vezana za prošlo vrijeme.

Vrijeme u kojem sam naučila da kuvam pasulj sa jedanaest godina, koji moja majka nije ni probala, da bi meni i bratu ostalo više.

Vrijeme u kojem si morao da bježiš da nađeš mir.

U ratu smo izvukli živu glavu.

U ratu smo ostavili osjećaj sigurnosti. Znamo da se sve može okrenuti za samo jedan dan.

U ratu smo izgubili osjećaj za obilje.

U ratu smo ostavili nacionalni identitet multinacionalnosti, svrstali se u torove.

U ratu smo trajno izgubili fabrička podešavanja sa kojima smo rođeni.

Ratom smo definisani. Sklepani. Oblikovani do najsitnijih detalja. Poriva, koji podsvjesno upravljaju našom unutrašnjom tenzijom. Ne, neki tamo, Mjesec u Biku.

Zato, neka niko ne pokuša da mi opravda ratove. Oni ubijaju dušu onda kada ne usmrte fizičko postojanje čovjeka.