Balkon, zapadna strana , treći sprat zgrade. Isti izgubljeni grad sa svojom svitom. Februarsko sunce me grije u leđa, sad će još malo Mart…
Na bivšem drvenom stolu za ručavanje leži stara crvena mušema, prekrivena prašinom, a bez i jedne jedine rupe. Saksija sa cvijećem punim pupoljaka , ciklama boje, stoji u njegovom lijevom ćošku. Moja kafa i cigara na desnom. Moj lakat na desnom.
Sunce zalazi, blago; vrijeme bez vjetra, mirno. Svaka vlas kose mi je na svom mjestu. Dugačka je, i plava.
Uklapamo se cvijeće i ja, crvena mušema i zelene zavjese, “ drvo para “ i rešta bijelog luka što visi na po’ ispucalog bijelog zida; stare patike u ćošku i metla okrenuta naopako. Uklapa se i nož na stolu pokraj grančica lovorovog lista, davno ubranog. O, da…
Čuju se ptičice s obližnjih stabala dok me toplota grije u leđa, kao da vida nevidljive rupe u njima. Trenutak je spokojan i blag. Kafa je vruća i moram paziti kad ću je početi piti…
Ako se malo zakrenem pa pogledam u sunce, ako dobro zaškiljim očima, možda bih mogla da vidim sam izvor svjetlosti lično. Možda vidim Boga?
Razmišljam, na svom starom balkonu, kako sam jutros vidjela ljubičice. Proljeće ovdje dolazi brže no bilo gdje drugo. Doduše, možda je potreba…
Razmišljam. Ako bih se pustila, i opustila, ovdje i sada – možda bih maštom mogla da dotaknem onaj smisao koji se u ovakvim trenutcima nudi; i uvijek mi je tik na dohvat ruke. Možda ovo laste prelijeću pred mojim očima, a ona sova što se čuje u daljini – možda nije sova?
Borovi visine mojeg , prokletog, trećeg sprata njišu se tako mirno; kao da nisu nijemi svjedoci pošasti koja ovdje hara… Ali, avaj! Kob je nešto što nikne niotkuda.
Upravo su odzvonila crkvena zvona, i već znam da je 17:00. Smisao je opet utekao za dlaku, a i sunce najavljuje povlačenje. Spuštam pogled u krilo. Uskoro ću trošne pločice balkona zamijeniti unutrašnjim laminatom. Opet su me misli odvele stranputicom… Opet me ovaj grad podsjeća na neriješeni slučaj. Svaki se golub ovdje uroti da mi mir pobjegne za lepet jednih krila.
Evo, i mušema je postala siva, a cvijeće kao da spušta glave u oplakivanju, mjesto u veselju. Izgleda da je potreban i bijeli luk, i metla , i lovor… Sve dokazi da u ovom gradu ne cvjeta sve što propupa.
Možda sam i ja zato morala otići?









Ostavite odgovor