Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Kratke priče

Tramvaj, zvani "dvojka"

Bez ikakvih osećanja, jer ih je prethodno skupila, strpala u jednu vreću i čvrsto zavezala crnim uzicom, gledala je tupo u dve metalne šipke, na pola metra ispred nje. Uvek je pred prugom, još od osnovne škole, kada ju je i upoznala, zamišljala kako se usudila, kako je sebi samo spustila zastor, ta nesretna Ana Karenjina? Bila je još devojčica, nije ništa znala o ljubavi, o stidu, osudi društva, beznađu, a ipak je saosećala s njom. I uvek, zamišljajući prikaz tog skoka pod kotače mašine koja gazi i ne znajući da je prešla preko nekog živog stvora, stresala se kad god je stajala pred prugom. I svaki put, baš kao što su dve šine paralelne, samim tim iste, samo je strana, odakle se posmatraju, druga, tako je i u njenim mislima bilo dva pitanja: je li taj čin hrabrost ili beg od života?

Tramvaj je zazvonio prilazeći stanici. To je onaj što kruži, poput vozića, sve s prugom preko cele sobe, igračke, koju je njen mali brat silno želeo da mu je mama i tata kupili.
Sačekala je da se otvore vrata koja cvile dok se šire, kao usta nekog starca sa cvokotavom protezom. Povukla je celim svojim telom veliku ceger-torbu sa betona na gore, kao da je i torba bila zacementirana, i snažnim treskom ubacila na pod tramvaja, uflekanim ispljuvanim žvakaćim gumama. To je iz dremeža prenulo jednog putnika, koji se, reklo bi se, pre vraćao iz neprospavane noći nego što je verovatnoća da ide na posao, a to bi bilo normalnije, s obzirom da je jutro, kada se radni narod raspoređuje na radne zadatke, pa tako svi dođu, kao parčići slagalice, svako na svoje mesto. A njena slagalica, "Snežana", u dugoj, žutoj haljini sa svih sedam patuljaka u šumskoj kućici, koju joj je ujak doneo za rođendan, sva se rasula, a nikada je nije celu sklopila, jer joj je brat pogubio parčiće. Nos Ljutka, osmeh Srećka, pola jabuke, onaj deo koji Snežana nije zagrizla, deo ogledala ohole kraljice, njene maćehe, meki poljubac princa... svi su izgubljeni, da više nikada nije mogla sastaviti svoju slagalicu, iako je pokušavala, puno puta, sama da je nacrta.

Sedela je na drvenom sedištu, prepuštajući se tramvaju da je ljulja. Treba da siđe kod Zoološkog vrta, ima još tri stanice... Zaustavio se na stanici "Pristanište". Vozač je sišao i uputio se u kućicu za skretničare tramvaja, koja je tu odvajkada, otac joj je pričao, još otkad je on bio dečak. Oduvek je volela to stajalište. Kada nije ni tamo, ni 'vamo, već u nekom međuprostoru, na koji nije namerila, ali joj je dobro došao, jer je bio oaza misli, pusto ostrvo sa najzelenijim rastinjem. Uvek je zamišljala sebe kako silazi baš tu, kao da je to njen cilj, njen kraj puta. Da tu ostane, prati i dočekuje tramvaje, žaleći putnike u njima što oni moraju dalje, među zgrade i ulice, a ona ostaje tu, s pogledom na reku, na zidine Tvrđave i šine, koje se na tom mestu ukrštaju u jedan veći, pa u jedan mali krug. Sve se svodi na krugove, a privid je da se ide u daljine. Pa zašto onda ići dalje? Krug je krug... mali ili veliki...

Tramvaj se penjao uz zidine Kalemegdanske tvrđave, ostavljajući za sobom reku, Pristanište, skretnicu, a s desne strane, Kosančićev Venac, Patrijaršiju, Sabornu crkvu, pozdravljajući uzgred svom svojom dužinom kamenu ogradu Kalemegdana s leve, a desno ambasadu Francuske. "Knez Mihajlova" je prva naredna, pa onda Zoološki vrt i stanica "Škola Braća Baruh". Da bar može da uđe u taj vrt životinja, koje isto tako žive, vrteći se u krug po tesnim kavezima. Tigar, ta velika, plemenita mačka, kojoj su ukinuli ono što ga najviše krasi, njegovo dostojanstvo... slon, dobra životinja, teških kostiju s puno kože na njima, naborane od brige za svojima u savani, od kojih su ga odvojili... majmuni, koji služe cerekanju ljudi ispred rešetki njihovih kaveza, samo zato što ih podsećaju na same sebe...
Tako bi ona najradije bila s njima, da zajedno odrobijaju ovaj krug koji im je dat.

Nakon prolaska kraj Biblioteke grada, tramvaj se spuštao blagim padom ka sledećoj stanici. Uhvatila je ručke torbe da se pripremi za silazak. A onda, da li težina torbe ili nje same, tek, ostavila je sedište. Vrata su se bučno otvorila, kao da opominju da treba izaći. A ona je i dalje sedela. Tramvaj, kao da je slegnuo ramenima, nakašljucao se točkićima i nastavio svojim putem - u Dušanovu ulicu. Prošao je s punim poštovanjem kraj crkve Aleksandra Nevskog, a ona pored slike sećanja, kada je krstila njenu drugaricu, mada je i sama bila malo pre toga krštena, i to u Patrijaršiji, pokraj koje je maločas prošla. Bilo joj je neugodno, jer tada je imala osamnaest godina, a te godine umeju da postavljaju puno pitanja. Kao i to, da li će ona, krštena, postati bolja od one, nekrštene.
A njena drugarica, sličnih neuverenja i neubeđenosti, krstila se zbog uverenja da joj se stomak sve više zaokrugljuje, pa uskoro neće moći obući belu venčanicu, a naročito zbog uverenja mladoženjine majke da je brak samo pod krovom crkve sklopljen, onaj pravi. Iako su oboje crkveno venčani, shvatili su vrlo brzo da Bog ne može da uredi bračne odnose, ljubomoru, nervozu zbog neopranih tanjira, hrkanja u bračnom krevetu, sumnjivih poslovnih putovanja... Ali, neki trenuci ostanu sitni dragulji u prašini, ne tako lepih dana i godina. Tako se desio i ovaj bljesak trenutka, nakon tog čina krštenja, kada su dve drugarice, ne misleći na budućnost, ne misleći ni na šta, osim na svoju slobodu, koju još dugo neće imati, istrčale iz crkve na ulicu i smejale onom, čemu su se pred nemim ikonama i razrogačenim očima sveštenika jedva suzdržavale, kada je novopečena kuma "zaronila" licem u posudu s vodom, sve sa svojom dugom kosom i pokvasila mantiju popa. Beogradska košava ju je potom očas osušila. A onda, popele su se uz Skadarlijsku kaldrmu, da po njoj zazveči njihov kikot, još glasnije.

Sledeća stanica - Mašinski fakultet, koji je stameno stajao, poluakademski, a pola radnički, čvrsto i pokrovnički, iza onih koji neće sutra sedeti po biroima, bistroima i kojekakvim klubovima, već će odmah raditi i graditi. Biće to novi heroji rada, izumitelji, graditelji svakakvih građevina kakve se mogu zamisliti, od piramida pa na ovamo. I to negde, po dalekom svetu. A krišom će sanjati proste, pitome krovove svoje postojbine, kako pokrivaju kuće obrnutog latiničnog slova V. A to slovo, na ćirilici, onoj Vukovoj, bilo bi oblika zaobljenih kolena istog tog Vuka Karadžića, koji sedi na raskrsnici dveju ulica, omudrio još više nego kad je bio živ, sav u bronzi i mermeru, od kojih je izliven. Dva savremenika, Kralj Aleksandar i Ruzvelt, nikada se nisu sreli, jer je ovaj drugi, vođa velike prekookeanske države, sastavljene od njih više, nadživeo kralja male balkanske zemlje, koja se tek bila sastavila od takvih sličnih, a ipak se sreo i lično primio u posetu njenog sina naslednika, kralja Petra Drugog. Zato su se sada ukrštali, do mile volje, usred prestonice te male zemlje.
I kakve li to sada važnosti ima za ove ljude koji prolaze bulevarima s njihovim imenima? Oni nisu morali da uče, ni da zavire u istorijske knjige, da bi tuda prolazili. A ona je mnogo volela istoriju, mnoge datume, godine je zapamtila. A eto, zaboravila je neke svoje, rođene. Ili su ipak one nju zaboravile...

Pravni fakultet je prošao pored prozora kraj kojeg je sedela, sav oronuo od nagomilanih zakona o državama, još od Rima, sve sa onim njegovim stubovima, normama koje se unose u velike prašnjave knjige, a razlete se i pobegnu prvom prilikom kada se puste među ljude, da se tako prave i pravne, iskrivljuju i krevelje, rade sve ono suprotno od njihovog opisa u tim knjigama.

Tramvaj se nakrenuo da klizi do Slavije, kao đak niz školski gelender, kada su časovi već pri kraju, kad treba da zazvoni za kraj poslednjeg časa za taj dan. A svaki kraj je nanovo jedan početak.
Sada joj je prilika da prisustvuje svom novom početku. Eto, novog kruga! Nema svako tu privilegiju da dobije još jedan krug.
Kao onomad, na vrtešci, kada joj je majka, na prozorčetu kućice u luna-parku, kupila žeton za još jednu vožnju. A ona je, popevši se, umesto da gleda u oblake, gledala dole, ljude, decu koja vuku za rukave svoje roditelje da kupe i njima jedan krug, gledala je majku kako joj maše... i već tada znala da će tu sliku pamtiti zauvek. A njeno zauvek je dosledno i trajno.

Evo, prolazi pored Ekonomskog fakulteta, proračunato smeštenog baš ovde, gde se svode bilansi, gde se podvlači crta ili se pravi novi konto, pored železničke i autobuske stanice. Izađeš iz tramvaja, pređeš na voz ili autobus, za neke nove krugove. Ili nastaviš dalje, tramvajem, u taj beskonačni "perpetuum mobile".
Pre dva sata se upravo vratila iz jednog takvog velikog kruga u svoj grad, sa ovom torbom sumornih avantura, na početku tako šarenih, da bi im se ubrzo sva boja isprala, jer je, sada shvata, ta boja bila nepostojana, lažnog sjaja. Vratila se s punom torbom falsifikovanih obećanja, neiznošenih haljina za rođendane uz morsku obalu, pocepanih fotografija, od kojih nema više ni negativ, da razvije nove... Puna torba ničega...

Tramvaj je već zabrinuto, lagano kloparao šinama, osećajući najednom veliki teret. A vozač, naviknut na pospane putnike koji obiđu nekad dva i tri kruga, nije ni obraćao pažnju na ženu s velikom torbom, putnicu koja nema svoju stanicu. Ostala je sedeći u tramvaju i sledeću, pa sledeću, i opet tako...

Majka joj je svaki put kupovala još po jedan žeton...

U novinama je mogao da osvane članak o sredovečnoj ženskoj osobi koju su, onesvešćenu od gladi, izneli iz tramvaja broj dva, ali nije, jer ne bi tu bilo ništa senzacionalno. To što je tamo neka žena zaboravila gde joj je kuća ili samo nije želela da se seti, da u nekadašnjoj njenoj kući, u kojoj je živela s bratom i roditeljima, sada stanuju neki drugi ljudi, ne bi bilo zanimljivo nikome.

Beskućnici su tako dosadna tema.
Oni ionako samo hodaju u krug i sapliću normalan svet. A i taj svet se vrti, vrti...

Tako kažu...

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Ivana Maj

Beograd

Pišem još od doba prepоznavanja slova. Pišem sеbe, pišem prirodu, pišem ljude, pојаve… Iz prošlosti u budućnost ih pretačem i prеsipаm u sadašnjost. Da tako sklopljeni u misli i reči, dodirnu nekog, da se prepozna u njima.

tekstova
50
čitanja
1.764
reakcija
30
komentara
8
deljenja
1
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Kratke priče

    Tražeći reku

    "Silazio je s brda sa velikom lakoćom. Sve što je trebalo, bilo je to, da svojim nogama prepusti da ga nose. A i misli su ga nosile, navodeći ga ka reci. Osluškivao je pažljivo, ne bi li čuo žuborenje vode. Lomljava grančica pod njegovim stopalima,…

    Ivana Maj1. oktobar · 10 min čitanja

    1900

    Kratke priče

    Hvatač snova

    Noćima se prevrtao po krevetu, preznojavao, ustajao da pije vodu, skidao donji deo pidžame, koji mu se obmotavao oko nogu, pa ga opet navlačio, jer mu je pred jutro bilo hladno. Oko tri sata po ponoći razbije mu se san i ne može da zaspi…

    Ivana Maj28. septembar · 11 min čitanja

    2000

    Kratke priče

    Sofijina klupa

    “Da li je slobodno?” “Da, izvolite”, rekao je pomalo nevoljno, jer je tu klupu odabrao baš zato što je izdvojena od ostalih. Jedina klupa na tom mestu, s najlepšim vidokrugom, a i na zavidnoj visini. Mnogima, doduše, omiljena iz raznih pobuda. Prava je retkost zateći…

    Ivana Maj5. septembar · 8 min čitanja

    3420

    02

    Slično: Kratke priče

    Cela rubrika
    Kratke priče

    KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?

    Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…

    Dusan Genc22. novembar · 4 min čitanja

    400

    Kratke priče

    NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA

    Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…

    Gordana Simić22. novembar · 1 min čitanja

    100

    Kratke priče

    Pre i posle. I sve ono između toga.

    Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…

    Milan Počuča22. novembar · 1 min čitanja

    200

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi