30 mart subota, vremenska prognoza, suv južni vjetar, sunčano vrijeme i veća količina saharske prašine u vazduhu. 12 je sati hvatamo gradski prevoz za Herceg Novi. Vremenska prognoza je tačna, podignuta kovitlacima pješčane oluje negdje u Sahari, negdje u Africi, fina mikroprašina spušta se iz stratosfere i lagano pada po nama…zamutila je jasnu sliku dana, udaljene predmete, krajolike, izmaglica a nije magla nije ni dim.
Žuto je sve što je udaljeno, žut je vazduh koji dišemo…Vrhom jezika pokušavam da je razvučem po nepcu i zubima da joj osjetim strukturu i ukus. Povremeno, čini mi se uspijevam, da, ima zaista ukus kamene prašine…razmišljam, koliko je opasna. Da li na tom velikom putu pokupi mikročestice, dima, čađi, lakih i teških metala, raznih hemijskih jedinjenja koja već postoje namjerno ili prirodno u atmosferi.
Dan je lijep i obećava. Prelazimo Catarom more kod Veriga, dugo čekamo drugi gradski autobus. Grabimo mjesta dok ih još ima. Sjedam do prozora…do mene sjeda neka sasvim obična žena, preko puta sjedi lujka u naponu mladosti…okolo stoji, kako ih autobus kupi na usputnim stanicama, sve više žena i djevojaka posebne ljepote. Baš je neki (za mene) dan od fluidnog elektriciteta.
Posmatram. Krećemo, gužva je u saobraćaju, lagano napredujemo…gledam kroz prozor, stvari mi dolaze u susret i prolijeću samo malo dotaknute mojim zamišljenim pogledom. Promiču pejzaži, kamen, šuma, kamen. Nove kuće se kočopere, moderne su i svjesne toga, liče na manekenke koje nose nove modne trendove. Šljašte, puno stakla, balkoni, terase rostfrajnih ograda. Drvene pergole, tamni limeni krovovi, kovano željezo, klizne kapije, raskoš betona i snobizma…
Stare kuće su mirne. Stare kuće odolijevaju, kunjaju, pomalo oljuštenih fasada, rasušenih natrulih drvenih škura. Većinom odavno zaspale, neke čak i sanjivo zijevaju, prazninom i napuštenošću, otužno zaboravljene iako lijepim kamenom sazidane…krovova urušrenih, oborenih obrva i uglova usana…tuguju.
Prolijeću tako one mimo me, prođe i veliko crno groblje na jednoj padini, sjajnim mermerom crneći se, crno kao i sama smrt ne baš sjajna koja nas sve i sigurno čeka. Groblja rastu… Većina ljudi kad ih vidi tek shvati da su živi. Tako i ja, instiktivno pribijam koljeno do butine žene kraj mene. Nije odmakla nogu. Pomišljam da li misli isto što i ja u tom trenutku…toplota se širi i struji između nas. Tek kad nas opomene ono što nas čeka, tada poželimo da se osjetimo što više živi…življi, najživlji. Ukus prašine u ustima, sad je i kisjeo i slan i neprijatan.
Gle na vrhu brežuljka iz tamne borove šume štrči žuta petospratnica…kuće su sve gušće, sužavaju vidik i prebacuju ga na reklame, prozore, izloge, prolaznike, naselje se za čas penje uz padine, negdje kuće djeluju zaista kao nalijepljene na strminu. Potporni zidovi, pa betonski iz kojih bujaju armature koje govore da će još rasti, iznad putevi, pa opet zidovi pa redovi kuća. Gradi se užurbano i pretjerano, kao pred neko zlo. Valjda znaju šta rade…
Ukus prašine opet nadjača ostala čula…taloži se u dnu pluća ponekad duboko suvo zakašljem…opet vrhom jezika po zubima razvlačim film od prašine, ima finu teksturu, ukus kamena, običnog, kao i našeg kamena, grickam je, da je suvo u ustima, škripala bi.
Škver nam je tradicionalno, mjesto za počastiti se. Ispod šetališta uz more već se neki starci sunčaju na martovskom suncu. Oni osjećaju da je svaki bogomdani zračak sunca, vrijedan zlata. Svaki udah vazduha, svaka mrvica hrane i gutljaj pića svaki susret pogledom ili druženje…svako novo buđenje izjutra, kao i svaki novi dan…nagrada su nam na ovom svijetu.
Spomenik Tvrtku prvom Kotromaniću, visok i lijep, svačiji i ničiji u svom sadšnjem postojanju, nadvio se i stražari nad Škverom ispod zidina stare tvrđave, napola srušene u more. Simboli jednog vremena…svjedoci da vrijeme kao fenomen fizike postoji i da protiče ogromnom brzinom, da je neumitno, da briše sve što je postojalo, melje nas i ne da nam mirno živjeti. (Kažu da je nekad mnogo sporije teklo i da su se ljudi znali naživjeti i svaki tenutak valjano proživjeti).
U povratku sjedam leđima okrenut vozaču…sad se sve stvari koje promiču udaljavaju od mene, sve što vidim kroz prozor, odlazi…bježi u nepovrat…taloži se u mračne pećine prošlosti, kao i ova fina Afrička prašina koje sjutra već neće biti u vazduhu. Ali od te prašine biće stvoreni neki drugi živi organizmi na ovoj planeti. Kao što sam i sam stvoren od prašine proteklih vijekova da svjedočim jedan kratki bljesak, jedan tren u svemiru, koji se životom zove.
Ostavite odgovor