Gospođa u trolejbusu
Ulazim u vozilo gradskog saobraćaja... kao i svakog dana.
Ali, šta je drugačije bilo to poslijepodne. Srednjoškolac s preteškim ruksakom je upravo sjedao, a kako me je ugledao s mojom tašnicom automatski mi se obratio riječima "gospođo, hoćete li sjesti?". Par godina ranije bih se možda i uvrijedila, ali sada sam blago klimnula glavom i sjela umjesto njega.
Ni to ne bi bilo ništa spektakularno ni neobično da cijelo putovanje nisam provela igrajući se na mobitelu. I mogla bi ova gospođa dati mnoštvo objašnjenja za igranje igrica, ali ne i opravdati da je to aktivnost i razonoda za gospođe.
I tako se gospođa zamisli. Odrastala je u doba drugova i drugarica. Možda je prva gospođa koju je viđela bila Emilija Popadić iz Boljeg života. Istina češće se posprdno tako nazivala. Kasnije je taj naziv postao prihvatljiviji, za dame treće dobi i one koje su nosili šešire i išli na pozorišne predstave.
Kako je u međuvremenu postao toliko rasprostranjen da je ušao i u trolejbuse? Jutro poslije, ista gospođa je gledala druge gospođe u trolejbusu. I primjetila da dosta njih nije platilo kartu, da preglasno pričaju na telefon, ogovaraju, čak i psuju. I zapitala se da li zaslužuju titulu gospođe, šta bi Emilija Popadić sad pomislila o sličnostima i razlikama svoje uloge na današnji način, pa čak i uvažene drugarice iz onog sistema. Vjerovatno im današnje gospođe ne bi izazvale većinsko oduševljenje, pa čak ni zasluga definicije drugarica, jer nije drugarski ne platiti kartu.
Nije srednjoškolac s početka ovog teksta ništa loše uradio, jer većina dama u trolejbusu i zaslužuju tu titulu, ali pitanje je zašto dozvoljavamo da nam manjina pred očima degradira i urušava još jedan izraz poštovanja.
Na kraju ćemo reći da današnja djeca nemaju poštovanja, ali ne mislim da je to problem, već ono čime mislimo da zaslužujemo poštovanje. Osim ako godine nisu jedini razlog poštovanja.
Kako ti se dopao tekst?
Mirela C.
Psiholog, koji provodi radni vijek u marketingu. Volim komplikovati, pa sam počela i pisati. Jedno sam učila, drugo radim, treće ne znam ni otkud ni zašto. Pisati mi prija, a nadam se da će neke od priča prijati i pročitati. https://mirelacamo.wordpress.com/
- tekstova
- 20
- čitanja
- 610
- reakcija
- 10
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Nevidljivi posao
Kako smo se ogriješili od BH političare? Mjesec dana poslije izbora, a mi čekamo osim troglavog predsjedništva ko će nam sjediti u Parlamentu, jer nije nužno da će prihvatiti fotelju oni za koje smo glasali, a ni da to neće biti upravo oni koji su…
700

Putopis na moj način
Volim putovati, čitati o putovanjima, planirati ih i prepričavati.Volim pisati i pisala sam od fikcije do dnevnika (više priča nego čitatelja, ali ko još broji), ali nikad nisam o putovanjima. Zašto dvije tako bitne stavke nisam spojila ne znam, ali da pokušam sada… Prvo veće…
2000

Sahrana savjesti
Drogirali su se skupa. I svi su znali, žalili ih, komentarisali, prigovarali im…, ali u suštini se nisu petljali, pomogli ili odmogli. Prije 25 godina je to bilo. Možda prije ili kasnije, ali svi su sjećali kada je ona uzela preveliku dozu, koju je jedva…
2900
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
100
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
200