Vrhove borove šume milovala je svjetlost jutarnjeg sunca, čiji su se dugi zraci brzo selili u niže spratove četinarske postojbine, obasjavajući i najmračnije kutke borika. Hladni povjetarac, nošen talasima okeana i ritmični cvrkut ptica sjenica doprinosili su gordom stavu visokih borova, dok se podnožje krilo među tankim slojevima magle. Upleteni miris soli i smole naselio je čula svih stanovnika šume, kako onih među borovima, tako i onih koji su ostavljali prve jutarnje tragove na vlažnom tlu.
Osim tragova lisica, zečeva i srna, površinu tla pečatili su i tragovi bosonogog Brona, dok je u žurbi pratio brzi tok rijeke, pokušavajući da nađe ugodan prilaz, jer je voda s obje strane bila u zaštiti ogromnog i oštrog riječnog kamenja. Bijela, tanka odora na njegovom izmorenom tijelu gubila je bitku protiv jutarnje studeni. Zebao je; vilica mu je drhtala od hladnoće, u kojoj se oblikovao dah iz usta užurbanog mladića. Preko ramena je nosio crnu platnenu vreću iz koje je dopiralo zveckanje dok se munjevito klatila s jedne na drugu stranu pogrbljenih leđa.
Mrak se u potpunosti povukao pred nepokolebljivom jutarnjom svjetlošću, a Bron je napokon uspio da priđe rijeci. Hladni, veliki kamen ravne površine ugostio je blijedog momka prorijeđene kose. Konačno je izdahnuo i spustio vreću pored svojih stopala, čija je hladnoća nadjačavala i ledenost masivnog kamena. Izbrojao je nekoliko glasnih i ubrzanih otkucaja srca, dok je svojim crnim očima nekontrolisano posmatrao brzo promicanje rijeke, a onda je sjeo i uzeo vreću u krilo.
Dugo je posmatrao prije nego što je odvezao kanapni povez i podigao je u visinu grudi. Duboko je udahnuo, a zatim okrenuo naopačke vreću iz koje su, jedan po jedan, ispadali razni ključevi. Činilo se da im nema kraja. Nazubljeni, dvokraki i krstasti ključevi, poput gvozdenog vodopada, pridružili su se tekućoj ledenoj vodi. Zavisno od težine, neki su plutali, a neki brzo nalazili svoje mjesto među kamenjem na dnu rijeke. Zveket je prestao, vreća se ispraznila, a Bron je izdahnuo. Glasno kucanje srca je utihnulo. U njegovim očima zaživjelo je olakšanje. Još nekoliko sekundi posmatrao je unutrašnjost vreće, onda se otarasio i nje, bacivši je u rijeku nemilosrdnog toka.
Koracima unazad udaljio se od rijeke, a zatim se uplašeno okrenuo na zvuk pucketanja grančica na vlažnom tlu. Strah je brzo iščeznuo kada je ugledao djevojku pod čijim se nogama čulo isto to pucketanje. Takođe bosonoga, rumenih obraza i u bijeloj odori preko koje se pružala duga riđa kosa, djevojka je izgledala poput šumskog duha iz drevnih priča. Osmjehnuli su se jedno drugom. Njihov susret nije bio prvi.
„Na trenutak sam pomislio da se nećeš pojaviti“, rekao je Bron zabrinuto.
„Zar da propustim našu posljednju šetnju?“ osmjehnula se. „Vidim da si se riješio svih tuga, briga i onog prekomjernog razmišljanja“, nastavila je, gledajući preko Bronovog ramena u rijeku koja se probijala niz šumu i završavala u zagrljaju okeana. „Šta je potrebno da shvatimo da sve ove tegobe zapravo ne predstavljaju prijetnju u našem životu i da ih se lako možemo otarasiti, baš kao i ti sada?“
„Potreban je kraj“, odgovorio je Bron. „Kraj je ono što nam iskonski otvara oči prije nego ih zauvijek zatvorimo.“
Ponovo su se osmjehnuli jedno drugom i prišli još bliže. Zvuk ptica sjenica širio se među zimzelenim drvećem. Uzeli su se za ruke, a zatim tihim koracima krenuli niz šumsku stazu koja je, jedina pored rijeke, znala izlaz iz šume. Dugo su hodali, a da nijesu progovorili; tišina među njima bila je smislenija od bilo koje riječi. U ćutanju su istrajali do samoga kraja, a onda je sunce obasjalo njihova lica.
Svijetlosmeđi pijesak okončao je carstvo gordih četinara, ali je takođe okončao i nelagodu u nogama bosonogog para. Pjesma ptica sjenica iščezla je u dubinama šume dok je zavidno posmatrala odlazeći dvojac, čija je pojava obradovala okean, koji im je priredio dobrodošlicu mirnim talasima. Osvrnuli su se oko sebe: na lijevoj strani nalazilo se ušće rijeke, a na desnoj se prostirala beskrajna plaža.
Prišli su okeanu još nekoliko koraka, a zatim sjeli u blago zagrijani pijesak. Vjetar je postao jači i nije im u potpunosti dozvoljavao da otvore oči kako bi se divili neprekidnom horizontu.
„Sjećaš li se našeg prvog susreta?“ tišinu između njih konačno je prekinula dugokosa djevojka.
„Naravno“, brzo je odgovorio Bron.
„Tada smo pričali o životu“, prisjetila se.
„Da, o životu“, dodao je, a u očima mu se javila sjeta.
„O čemu pričamo danas?“ Bilo je to pitanje na koje je i sama znala odgovor.
„O smrti“, osmjehnuo se nježno.
„Onda reci mi — šta se dešava kada umremo?“
„To je bar jednostavno“, rekao je Bron tonom samouvjerenja. „Kada umremo, nastavljamo da živimo.“
Djevojka ga je pogledala zbunjeno; bio je to pogled koji je tražio objašnjenje.
„Da li si ikada čula za fenomen zvani smrt plavog kita?“ upitao je blijedi mladić, ne skrećući prigušeni pogled s horizonta.
„Ne, nijesam.“ Njena zbunjenost je ojačala, kao i radoznalost.
„U naučnom svijetu smrt najveće životinje na planeti postala je pravi fenomen“, započeo je Bron, skrenuvši pogled ka nebu koje su počeli da naseljavaju tamni oblaci. „Kada osjeti svoju smrt, plavi kit se izoluje i preda mračnim dubinama okeana, lutajući sve dok mu srce ne prestane kucati. Zatim njegovo tijelo tone na dno okeana i tu nastaje fenomen njegove smrti. U prvih nekoliko mjeseci tijelom ovog veličanstvenog sisara hrane se hobotnice, ajkule i veće ribe grabljivice. Kada se pojedu svi organi i svo meso, na red dolaze kosti, kojima se hrane razne bakterije razgrađujući masti iz njih. Nakon bakterija na gozbu dolaze rakovi, školjke i sitne ribe, ali za njih kosti nijesu samo hrana već mjesto utočišta i naseljavanja — i sav taj proces traje decenijama. Na kraju dolaze mikroorganizmi i doprinose potpunoj dekompoziciji kostiju. Zbog svega ovoga smrt plavog kita smatra se fenomenom, jer njegov kraj zapravo stvara mini-ekosistem u dubokom okeanu i pruža priliku za život raznim vrstama koje ne bi mogle opstati na tim dubinama zbog nedostatka hrane. Smrt je put u drugi život.“
Bron je završio priču uz zvuk grmljavine. Tišina je ponovo zavladala među njima. Vrela suza potekla je niz rumeni obraz djevojke dok je kroz plave, suzne oči hipnotisano posmatrala daleki horizont. Bron je zatvorio oči i podigao glavu nagore. Prve kapi kiše stopile su mu se s licem, baš kao i s površinom tamnoplavog okeana.
Voda okeana činila se živom dok je kiša plesala po njenoj površini, baš kao i po staklu bolničkog prozora pored kojeg je stajala uplakana sredovječna žena. Objema rukama čvrsto je držala potpisani formular. Dugo joj je trebalo da se skloni od prozora, ne dozvoljavajući nikome da je dodirne ili pruži bilo kakav vid utjehe.
Uputila je posljednji pogled uzburkanom horizontu, a zatim se okrenula prema bolničkom krevetu na kojem se nalazilo beživotno tijelo Brona. Njegova majka smogla je snage da dozvoli isključenje aparata ne bi li okončala zamrznutu patnju zvanu koma, u kojoj je njen sin završio nakon iznenadnog hemoragijskog moždanog udara.
Prišla je krevetu i prstima desne ruke prošla kroz njegovu prorijeđenu kosu, ispod koje se krio hirurški rez. U lijevoj ruci još je držala formular. Pogledala ga je još jednom, a zatim se osmjehnula kroz suze. Ta bijela papirna površina predstavljala je novi život i novi početak za one kojima će Bronovo srce, pluća, jetra, bubrezi i koštana srž biti donirani — i kroz čije će se živote provlačiti i njegova duša, baš kao što se kroz visoke borove provlačio cvrkut ptica sjenica.
Ostavite odgovor