Siniša Ivetić
EM SUZI, EM QUATRO
(Listopadni Oktobar)
Jesen je još poodavno šetala gradom. Cijela Splitska ulica je mirisala na pečeno kestenje i na kukuruzne kokice, uz to zvane i kitiri.
Ovaj put nas mlade poletarce, na svakodnevni večernji izlazak u grad, nije privukla uobičajena ponuda čaršijske zabave za klince.
Magnet nam ovaj put nije bio, ni slatkasti miris predvečerja, niti žagor iz Mirzine slastičarne, a ni šetnja čuvenim livanjskim korzom.
Sada se nešto mnogo važnije dešavalo.
Ubrzanim koracima smo “štraftali” po trotoarima i grabili ka Parku i ka obalama Bistrice…
— Doš`o nam je Luna park… Ej…!
Važno smo mljackali lizalima i u predahu po ustima prevrtali žvake, goneći ih u neki suludi obračun sa našim, već karijesom debelo nagriženim „šesticama“.
— Bazooka Joe zalijepiš za sto… Kss… Kss
Bile su to tvrde i opore žvakaće gume, do srži prožete šećerom.
Odrasli su već nas odavno plašili time, da će nas ako tako nastavimo, konzumacija tih slatkiša odvesti direktno kod zubara.
– Ili kod Ankice ili kod Alije… Birajte.
Znali su oni da se mi bojimo te profesije.
— Kakav karijes?! — branili smo se drčno. — Od čega se onda vama starima kvare zubi…?
Prelazeći i posljednji mostić preko kanala u Donjem parku, približili smo se našem cilju.
Bili smo na domak livadama livanjskog pazarišta.
Svjetla luna parka su, poput raznobojnih neonskih šećerlama, već uočljivo blještala u tami ranog predvečerja.
Zastajkivali smo sad u hodu i uporno prekopavali po našim džepovima i inventurisali sitniš.
— Koliko imaš para…?
— Imam pet stoja. Onu papirnatu. A ti?
— Ih, što je jadan ne usitni?! Ja imam još kusura od danas. Kupio sam pernicu. Ostalo sitnine. Ihaj…!
— Imam ja dvije stoje i još pet banki, al mi zapele u malom džepu.
— Šta`š od pet banki…?! Nema ništa za to.
— Najprije ću ja na kasi razmjeniti ovu papirnatu, a onda ćemo svaki dati po dinar za igru stolnog.
— Važi, ali onda ću ja zatim na flipere. Ti dobro gledaj kako igra majstor.
— Hej, eno Djanga…!
Zanijemismo za tren, privučeni teatralnošću dobro znanog Djangovog scenskog rituala.
— Vidi sad…
Django, etablirana kultna figura grada pod Bašajkovcem, važno nakostriješi svoju afro frizuru i zastade pored samog džuboksa.
U ruci mu se u trenu prevrnu dvodinarka i mađioničarski nesta u utrobi muzičke mašine.
Protrese se zemlja pod nama.
— Znaš li ko je ovo?
— Znam, Suzi Quatro.
‘Daun…di tu di…daun…di tu di…’
Na nekoj dječijoj varijanti, nama nepoznatog engleskog jezika, propjevašmo rokerski u horu.
Oči su nam zasvjetlucale i zatreptale u ritmu impresivnog lajt šoa, koji se krivudajući poput svjetlosne zmije penjao uz obližnji ringišpil…
— Em Suzi, em Quatro…
— Pročitaj na kartici kako se zove ova pjesma…
— Evo, piše… Devil Gejt Drive.
Nije bolan drive hajvane, nego drajv!
D R A J V !
Ostavite odgovor