Laž

Kad sam ga ugledala, počela sam činiti sve ono što inače nisam i tako se nastavilo do kraja.

Na sebi je, napet preko ramena i nadlaktica, imao svijetli džemper koji se divno slagao s kosom boje žita i ledenoplavim pogledom.

„Izgleda ko australski surfer“, promrmljala sam zureći u njega zaneseno.

Zatražila sam od konobara olovku, zapisala na salveti broj i dala je dečku iz njegovog društva čim se približio dijelu na kojem sam stajala sa svojom ekipom. Promatrala sam kako se vraća, nešto mu šapće i pruža bijeli presavijeni kvadratić. Okrenuo se i klimnuo.

Zvao je sutradan oko podne. Već na prvoj kavi u Radničkoj slagala sam.

Bila sam 11 godina starija, a rekla sam, samo 5. Istinu je saznao kasnije, no to nam je bio najmanji izazov.

Da nije bilo posla koji smo pokrenuli, a koji se od malog pokušaja pretvorio u veliki profit, prekinuli bismo brzo.

Kad bi me pitali što nije u redu, govorila sam da je nekako prazan. Plitak, kao oseka, da nema dubine. Ili ja ne znam do nje prodrijeti.

No, kad bih ga dodirnula, ispunila bi me toplina. Divljenje.

„Kako je lijep…“

Posvećivali smo se sve više zarađivanju a sve manje jedno drugome. Seks je bio sve gori, sve dosadniji. Vikende bi jedva izdržali a onda bi došao ponedjeljak i mi bi pred novim obavezama pod tipkovnicu gurnuli naše probleme.

Dok nije grunulo.

To sam popodne otišla u teretanu s neobičnim grčem u želucu i slutnjom - nešto će se dogoditi. Vukla sam sajle kao robot, bez volje i žara, krećući se među spravama poput duha.

Kad sam iz garderobe vratila njegov propušteni poziv, čim mu je ton zadrhtao, znala sam da laže…

„Sutra će u Storyu izaći vijest o meni i njoj…Ali mi smo samo prijatelji. Slikali su nas preksinoć u Peoplesu…Znaš kakvi su novinari, pišu gluposti…“

Presvukla sam se i otišla kući. On je bio na putu, a ja sam čekala jutro, da se otvore kiosci i da me duplerica izvijesti s kim živim.

Fotografija mi nije rekla ništa specijalno, bili su za barskim, on i netom razvedena supruga nogometaša koju su paparazzi obožavali a i ona njih.

Tekst je rekao da me vara.

Poricao je nekoliko dana, a onda mi priznao. Do najmučnijih detalja. Imala sam dojam da mi se raspalo srce i da je nemoguće preživjeti toliku bol.

Bojala sam se mlađe, a trijumfirala je starija od mene. S konjem na hipodromu, odjećom iz Milana i poznatim prezimenom.

Bila sam ponižena. Osramoćena. Pred svojima. Prije samo nekoliko mjeseci on je stajao kao kum na svadbi moje sestre.

Besprijekoran u sivom.

Da bi sada i Zegna i dukserice i hrpa bijelih sportskih čarapa napustili moj šesterokrilni ormar.

Jer, on oprost tražio nije, niti bih ga ja dala.

Nikad mu više ne bih mogla vjerovati. I, nisam željela živjeti sa stalnim, čudnim pritiskom ispod dijafragme i samouvjeravanjem „ma nije ništa, sigurno umišljam”.

„Kako mi je mogao toliko lagati”, razmišljala sam hodajući po šumi, plačući na jastuku…A onda je, iz najdaljeg kutka moga bića, izmilila moja prva laž.

Puko umanjenje znamenki.

Nisam uspoređivala što je grešnije. Teže. Razornije. Laž je laž. Potisnuta, izobličena, umotana, opravdana, izgovorena.

Shvatila sam da nas je oduvijek bilo troje. On, ja i ona.

Laž.