Privilegija

Bongo je imao rodovnik ko da je Windsor, a za Pafija se nije znalo čiji je.

Dobili su privilegiju obojica postati moji. Za labrador retrivera odmah se postavila cijena. 500€ platio ga je bivši. Koker španijela vlasnici su htjeli zadržati, no stalno ga je gnjavio i po seoskom dvorištu naganjao susjedov dalmatiner. Da se riješe muke, dali su mi ga za simboličnih 50€.

Od prvog su trenutka složno dijelili sve. Pletenu košaru za spavanje. Hidromasažnu kadu u kojoj su prali blatne šape. Boschove vreće hrane.

Kad sam se dijelila s bivšim tražila sam obojicu. Nisam ih htjela razdvajati.

Oni su bili moja najdraža vanbračna stečevina. Bivši je pristao. Njemu je bilo bitnije kako ćemo podijeliti lovu. Psi su imali privilegiju ostati moji.

–

„Kad si pas Dalmatinke onda imaš privilegiju ljetovati besplatno. Skakati u more kad hoćeš i koliko hoćeš. Popodne hrkati u hladu pod smokvom iza kuće. Navečer šetati rivom. S Dalmatinkom nikad nije dosadno.

Al Dalmatinki brzo dosadi isto more, ista riva, ista kuća. Ona mora zabiti njušku svugdje. Omirisati nešto novo. Pa mi više ne ljetujemo besplatno. Plivamo u Rafailovićima. Njušimo Budvu. Smrde kontejneri. Kad njoj ne smeta, ni mi se ne bunimo.

Švercamo njegušku pršutu preko granice i sline nam cure od mirisa. Imamo privilegiju što imamo zgodnu gazdaricu. Pa carinici gledaju nju, a ne nas ni pršut. Prolazimo.

Gazdarica voli aute. Kupila si je coupé. Dijamant plavi CLK. Mi u njega ne smijemo. To je auto u kojem ona ide na poslovne sastanke. Iz kojeg navečer izlazi u štiklama. Koji je parkiran pred klubovima do jutra.

Imamo privilegiju što imamo obijesnu gazdaricu. Pa je kupila još jedan auto. Džip. Landrover. S fiksnom pregradom da ne skačemo na zadnje sjedište. I zaštitnom plastičnom kadicom. Nama se ta kadica ne sviđa. Hladna je. Više volimo kad nam prostre plahtu ili dekicu.

Smrzla su nam se jaja na Jahorini. Ona ne skija pa se po danu uglavnom druži s nama. Imamo privilegiju što imamo gazdaricu koja je stalno s nama. Navečer se grijemo pred kaminom. Mičemo se kad nam postane vruće. I njoj bude vruće. Od rakijice i tamburice. Al ne miče od stola.

Ona ima privilegiju da joj za 30. rođendan dođe muzika iz Zenice, da Fontana u srijedu otvori samo za nju i njezine prijatelje.

Ja, Bongo, idem sa njima jer još cvilim po noći kad oni izadju van pa se stanari bune. Imam privilegiju da spavam na garderobi među jaknama i bundama.

Ja, Pafi, ostajem doma jer sam dobar i noćas imam košaru samo za sebe. Privilegiran sam. No, prije spavanja, pokušat ću otvoriti kredenc i iščeprkati koji keks.“

–

Ujutro nas je taksist jedva primio pijane s usnulim štencem na rukama.

Izbrojali smo mu posljednje kovanice.

–

Pafija sam mogla oprati WC sanitarom i ne bi mu bilo ništa. Bongo se osipao i od antialergijskih šampona. Pafi je doktoru išao na godišnje cijepljenje. Bonga su znali svi u ambulanti. Bongo je bio pas kojem su prilazili i divili se. A pravi Jeremija. Pafi je bio prosječnog izgleda. A zdrav ko dren. Bongo se izlegao u prestižnoj uzgajivačnici. Pafi u pripizdini.

Bongo je otišao od raka s nepunih deset. Pafi je imao privilegiju duže biti sa mnom. Umro je od starosti u šesnaestoj.

Vodila sam Bonga u vrhunsku kliniku za životinje, u Postojnu. Onkolog je bio prvi veterinar koji je odbio moje pare. Rekao je da nema nade. Da mu budem prijatelj i pustim ga da ode. Što bih bila dala za privilegiju još jednog ozdravljenja…

Dvije zadnje godine Pafija sam nosila van s trećeg kata jer mu je bilo sve teže hodati. U Dotrščinu sam počela ići sama. Na Sljeme sam prestala ići. Nisam izlazila. Bila mi je privilegija biti s Pafijem i promatrati ga kako mirno spava.

Pitaju me hoću li opet nabaviti psa. Udomiti ga. Kupiti.

Pitam se bi li mogla ijednog toliko bezuvjetno voljeti kao što sam voljela njih.

Njihovim odlaskom shvatila sam konačnost. Prolaznost svega. Relativnu vrijednost podrijetla, izgleda i imetka.

Izlaze sve bolji i bolji auti. Gepek je sada samo moj. Po sicevima ni jedne dlake.

Privilegija?

Sve bih dala da ih vidim u retrovizoru.