Jedna od 40 istinitih priča iz romana “Sto kroz dva to sam Ja” autora Dušana Stupara
ČIZMA GLAVU ČUVA
Kao da rat, i sve nevolje koje idu uz njega, nije bio dovoljan sam po sebi, već je i zima te ’93. godine odlučila da bude nesnosna. Snježne pahulje danima su prštale na sve strane, potpuno prekrivajući grad. Jutra su bila hladna i oštra, a debeli minusi najžešće su napadali prste. Iako je na sebi imao kožne rukavice, bivši saobraćajni policajac Milan, nije bio imun na te napade. Kao i svakog jutra, odlučio je da višak slobodnog vremena iskoristi za šetnju do centra grada. Iako je vrlo mlad, zbog beneficiranog radnog staža u miliciji, otišao u penziju, ni slutio nije da će imati toliko vremena. Njega je jedino i bilo, svega ostalog, počev od hrane, pića, kozmetike, garderobe, posla, slobode, prijatelja i komšija, i ljudi u pravom smislu te riječi, bivalo je sve manje i manje. Iako je bio civil, nosio je duboke crne čizme koje su mu ostale kao suvenir i sećanje na dane provedene u miliciji. Ispostavilo se da mu je upravo taj suvenir spasao glavu…
Da, i pahulja je bilo napretek. Toliko da su napadale i Milanove oči, dok se polako približavao lokalnoj cvjećari „Hedera”. Boravak u cvjećari godio je, kako njegovim prstima zbog toplote, tako i njegovoj duši, jer je to bilo mjesto u kojem je, koliko-toliko, život pokušavao da odnese pobjedu. Tu su se dešavale i potpuno nevjerovatne stvari, pa su, i pored gladi i neimaštine, ljudi dolaze da kupe cvijeće. Osim toga, tu je radila i njegova supruga Milena, koja igrom slučaja ili sudbine, kako god, tog dana umalo nije postala tragičar. Naime, na njenu konstataciju da je potrebno otići do pijace i proveriti da li slučajno ima brašna da se kupi, Milan je nedugo zatim već bio na istoj. Nekoliko minuta kasnije, začula se grmljavina kamiona, koji su, jedan za drugim, ulazili u centar grada. Potpuno sinhronizovano, ulazili su sa dvije strane, dio iz pravca robne kuće Zeničanka, a dio je prelazio preko rijeke Kočeve, u neposrednoj blizini cvjećare. Istog trenutka, iz kamiona su počeli da iskaču vojnici i svojim tijelima prave obruč. Da, sad je već bilo jasno. U pitanju je racija. U prijevodu, to je značilo da će svako punoljetno lice koje se tu zateklo, a već nije bilo vojno angažovano, dobiti pušku u ruke i besplatno zimovanje na planinama u okolini Zenice. Naravno, samo mali broj njih bi u tom slučaju uspio da se dokopa i besplatnog ljetovanja.
Taman kada je pomislio da je srećne ruke, jer je naišao na prodavca koji će mu prodati kilo brašna za pedeset maraka, što je bilo još i „dobra” cijena u to vrijeme, jer ga uopšte i nije bilo, iza leđa mu se pojaviše dva vojnika.
„Gospodine,”, reče jedan od njih, „da li biste bili ljubazni da nam pokažete vaša dokumenta?”
Milan, iznenađen u prvom trenutku, nije shvatao sa kim razgovora, jer dotični, sem prepoznatljivog kalašnjikova u ruci, uopšte nije podsjećao na vojnika. Bio je obučen u sivu rolku, preko koje je nosio crni prsluk. Imao je smeđu, kovrdžavu, prilično neurednu kosu, a na jednom uhu, malu, sivu minđušu. Nosio je tamnozelene pantalone, koje su oblačili lovci kada bi išli u lov, a na nogama, ni manje ni više, nego duboke crvene starke! Tek kada mu je prišao i drugi vojnik, koji je bio prilično stariji od prvog, i obučen u sivomaslinasto odijelo sa bijelim opasačem, bilo mu je jasno o čemu se radi. Skinuo je kožne rukavice i iz džepa izvadio ličnu kartu i potvrdu na kojoj je pisalo da je prije par godina, radeći u saobraćajnoj policiji imao udes, te da je zbog toga otišao ranije u penziju.
„Gospodine, da li imate još neki papir, da li ste već negdje vojno angažovani?”, upitao je stariji vojnik. Milanu je sad već bilo jasno da je đavo odnio šalu i da će, kako je krenulo, umjesto kupovine „jeftinog” brašna, završiti negdje u rovu. Sad su mu kroz glavu brzinom svjetlosti prolazile slike života. Da, istog tog života u kojem je godinama bio vaspitavan, a kasnije je vaspitavao i svoju djecu, da su svi ljudi isti bez obzira na boju kože, naciju, vjeru. Za njega su postojali samo dobri i loši ljudi! Takođe i sistem u kojem je odrastao i proživio svoj radni vijek, formalno i neformalno podržavao je istu ideju. On je bio partizanski sin, njegov otac je, među prvima, 1941. godine u Sanskom Mostu, zajedno sa lokalnim srpskim i muslimanskim stanovništvom, ustao u borbu protiv fašizma. Dok su vojnici gledali u papire i razmišljali šta dalje, Milan je u sebi tražio odgovore. Zar je moguće da će završiti u nekoj rupi i morati pucati na sopstveni narod? Pa, on je upravo ostao u gradu da ne bi pucao u svoje komšije, prijatelje i sugrađane. Zar mu je to hvala? Odgovor je došao vrlo brzo:
„Gospodine Milane, morate poći sa nama!”
U tom trenutku, tužno obarajući pogled, ponovo je ugledao crvene starke na mlađem vojniku. Slamka spasa, pomislio je.
I predstava je mogla da počne.
Spuštene glave, koju je nekontrolisano vrteo u stranu, počeo je da zamuckuje. Vojnicima nije bilo jasno šta hoće da kaže. Istog trenutka, govoreći potpuno nerazumljivo, mumlajući, počeo je da skida svoje crne duboke čizme, najprije lijevu, a zatim i desnu, otkopčavajući brojne kaiševe. Čizme su bile vrlo kvalitetne, od prave kože, i što je najvažnije tople, jer nisu propuštale vlagu. Na kraju krajeva, i bile su pravljene za vojsku i policiju. Za nekoliko sekundi, Milan je ostao bos, bez čarapa koje su takođe bile vojničke, sa čizmama u rukama, a snijeg je sve jače i jače padao! Okrenuo se prema vojniku u crvenim starkama i ponovo mumlajući nerazgovjetno, gurao mu čizme u ruke. Potpuno zbunjeni vojnici su ga ubjeđivali:
„Gospodine, obujte se, hladno je”.
Na to se Milan sagnuo, zgrabio grudvu snijega i počeo da je jede! Vojnici su se samo pogledali, odmaknuli se par koraka u stranu, i započeli dijalog:
„Šta da radimo? Ovaj izgleda nije sav svoj, a uz to je još i kolega, bivši policajac.”
„Da ga pustimo?”
Međutim, dok su oni razmišljali da li da ga puste, on nije imao tu dilemu, ponovo im je, koračajući po mokrom snijegu, prilazio s čizmama u rukama, zapravo, on njih nije puštao. Sada već izmoreni i zatečeni, vojni policajci rekoše uglas:
„U redu, evo uzećemo čizme, ali vas molimo da narednih petnaest minuta ostanete ovdje, da ne idete nikuda, jer ćete naleteti na drugu patrolu.”
Milan je samo nijemo klimao glavom i pogledom ih pratio. Tokom tih petnaest minuta, snježne pahulje su potpuno nestale, sunčevi zraci su se probijali i direktno grijali njegova gola stopala.
Iako je bio zakleti ateista, nije mogao da ne pusti suzu i kaže u sebi: „Hvala ti, Bože!”
Ostavite odgovor