PLOČA

Siniša Ivetić

PLOČA

Vrijeme mog slušanja albuma “The Game”, grupe Queen, poklopilo se nekako sa bremenitim godinama mog odrastanja, sa atmosferom, već primjetne nevjerice u bolju budućnost koju nam je obećavala vladajuća elita.

Utopija opšteg blagostanja i jednakosti se lagano rasplinjavala, pritješnjena otrežnjućim pesimizmom orvelovske ‘Oceanije’.

– Nemoj bolan sad o Orvelu daviti…

Dobro, poslušaću ovo moje ‘antiprotivno’ ja.

– Manimo se sad Georga Orwella i svih oživljenih apokaliptičnih ideja.

Posvetimo se onim slatkim dražima sanjarenja i besposlice jednog gimnazijalca, do ekstaze obradovanog svršetkom školske godine.

Sa svjedočansvom u džepu, u nepovrat zakopanim školskim brigama, hitao sam u pohode raspustu, ka mojoj dragoj seoskoj idili Gornjih Kazanaca.

Autobus livanjske Bosne, kojim je upravljao čuveni maestro Joža u tandemu sa šarmantnim Jovom kondukterom, na svojoj svakdašnjoj turi prema Kninu, brektao je dubinom livanjskog polja, klizeći čuvenim Pustopoljem.

– Jovo Pajčin i Lujin Joža, to su bila gospoda, a ne k’o ovi danas.

– Znam šta misliš. Ma dobro, u pravu si.

Bližila se evo i moja odredišna stanica, još desetak minuta ugodne vožnje.

– Ivetiću da ti stanem kod Kruščica…?

– Ne morate, kod stanice je sasvim u redu.

Moju gramofonsku ploču, sa dragocjenim muzičkim blagom, držao sam čvrsto u krilu.

Sve ostalo, sav prtljag je mogao stati u utrobu autobusa, ali ona ne.

– Majstore Ima izaći…! Proderao se kraj zadnjih vrata poznati kazanački poljar Dušan, koji se ‘poslom’ zabavio na livanjskom pazaru.

– Znamo starino, evo izlazi i Siniša na istoj stanici.

– Neka je živ i zdrav.

Kondukter Jovo se blago osmjehnu:

– Pomozi mu oko prtljaga. Ima i vila i grabalja i još štošta u gepeku.

– Hoću čika Jovo. Sretan put.

– Simiša ti se hvati grabalja a ja ću ćuskiju i ostalo.

– Hoću dida Dušane, samo ja se zovem Siniša a ne…

– Zakači svoju torbu za držalo, biće ti lakše nositi.

U danima koji su uslijedili, nakon mog dolaska na selo, odvijao se uobičajena rutina upoznavanja sa prilikama života ‘mlađarije’ na selu.

– Ko je došao, a ko još nije.

Bio sam uzbudjen.

Selo se polako punilo djecom.

– Sve to skriva buduće avanture zov…? Il’ selo, il’ Dinara, il’ polje. Grabeška škola možda il’ čak igranka i disko ?!

Pokazah sa oduševljenjem vršnjacima ( a i onim starijim i mladjim) svoj vinil. Moj dragocijeni ‘el pi’.

– Šta’š od toga klapac?Slaba vajda od tijeh stranjskih.

Moje oduševljenje je brzo splasnulo.

– A i nemaš to dje puštat’…

– Kako nema, ima kod Dule tetke Stane. Neka ide kod njega al sumnjam da će pristat’.

Vidim, nisu bili posebno impresionirani, svi osim jednog.

Taj je stajao predamnom razgoračenih očiju, buljeći u omot ploče.

– Ajde Mićane da je najprije poslušamo.

– Delo…

Tetka Stana nas je sa osmijehom dočekala na vratima.

– Ajte djeco udj’te. Evo moga Dule pakuje se. Ide na fakultet.

– Mi bi da poslušamo ploču ako može.

Dule se tad javio iz susjedne sobe:

– Može klapci, al da pazite sa iglom.

– A da li bi mogli i da posudimo tvoj gramofon na par dana. Bio bih kod mene. Da ne smetamo tetki i Vojki.

– Može. Al klapci pazite mi na uredjaj. Bude li nešto skršeno, biće bota.

Kad se vratim iz Sarajeva u Kazance, hoću da je igla očišćena i da dugmići funkcioniraju.

– Hoćemo, pripazićemo.

– Obećali ste mi.

– Jesmo.

Obećanja, koje smo dali mom rodjaku Duli Vojkiću, smo namjeravili i da se držimo.

– Ipak sarajevski studenti nisu bez duše…

Vidiš, Dule je hvala bogu bio dobre volje pa pristade odmah.

Nismo morali da se umoljavamo i ‘čančalimo’.

Nabacih sad pažljivo ploču i pogurah ručicu. Još sam, duboko koncentrisan, vrškom prsta ‘ko fol’ čistio iglu.

Krenulo je sa krckanjem u zvučniku.

– Mićane, znaš li ti da su na ovom albumu su Kvinovci prvi put upotrebili i zvuk sintisajzera…Jesi li čuo za tu mašinu… ?

Moj sabesjednik je skrušeno sjedio pored gramofona prateći ravnomjerno kretanje ploče po gramofonu.

Gotovo da disao nije.

Namaknuh sad iglu na ploču, pri tom do savršenstva imitirajući ‘dirigentski’ potez mog nastavnika muzike, druga Bere.

Odjednom se, odmah na početku, sa zvučnika nenadano začu glasan pisak.

– Oj…!

Milojko zvani Mićan se uplašeno trznu, naširoko zamahnuvši svojim bebekovskim kovrdžama.

– Ne boj se čičkavi, nije do igle, to je onaj famozni zvuk na početku pjesme. Čuo sam ja to već.

– Aha, to nekako ko iz pilane. Progovori napokon Mićan, sa vidljivim olakšanjem.- Čuje se ko cirkular.

– Jel kod vas dvojice tamo sve u redu? Javio se Dule iz sobe.

– Jeste, jeste. To je bio samo muzički efekt. Sve je u redu.

Bilo kako bilo, zvuk kojim je počinjala A strana, naslovni hit Play the Game, je zaista nalikovao cijuku metala u sudaru sa tvrdom hrastovinom…

– Čuj cirkular ?!

Morao sam da se, bar djelimično, složim sa zdravorazumskom tvrdnjom mog zbunjenog druga.

To je bio efekt koji je pristajao prije nekoj čudnoj svemirskoj mašini, nekoj galaktičkoj pilani, nego zvuku ateriranja neke letjelice – kako su to učeno tumačili i objašnjavali vrsni kritičari rok muzike.

– To ti je ta mašina za programiranje muzike.

– Programi…šta?

– Napišeš matematičku formulu, ubaciš u stroj a tamo ispane muzika.

– Vojme…?!

– Šta se čudiš tome…?!

Posmatrao me je sa nevjericom u očima, neuspješno pokušavajući da prikači, petu po redu, zihernadlu na okovratnik od jakne

– Čuj zihernadla, kaže se špioda.

– Mićane ko tebi dade toliko špijuda pribadača.- javi se sad tetka Stana.

– Dala mi baba- promrsi ovaj nevoljno.

Da, naše babe nisu imale ništa protiv, što po odjeći nosamo tolike špiode.

Valjda su mislile da ima neka vajda od toga.

Mićan sad važno podiže kragnu.

– Skonto sam, to je isto kad bi se onaj magnetofon stavio pored Braninog cirkulara i snimio ga kako radi.

– Pa tako nekako.

– A ti pored svir’o armuniku il gitaru.

– E moj Mićane vidiš, do’će ti taj cirkular bogme uskoro uz svaku muziku.

– He, he…- Sad se i Dule javi. Stajao je pored vrata i slušao nas dvojicu.- Pilaće s’njim uskoro i ovi naši narodni pjevači.

Svi se sad grohotom nasmijasmo.

– Vidjećeš da će i žagati i pilati.

Ispade tako, da su nam te riječi, nekako proročanski, pogodile baš u cilj.

Godinu ili dvije dana poslije pojavi se ‘Južni vetar’ i Šemsa i Sinan.

Sa novim zvukom, programiranim, baš na onom istovjetnom Mack-ovom OB-X sintisajzeru, zavlada se i ‘zažaga’ naveliko ovim balkanskim folk prostorima.

– Đe si kupio ovu ploču, jel’ bila skupa…?!

Trgnuo me Mićanov glas iz moje, hipnotičke opčinjenosti, sa dizajnom omota albuma.

– Skupa ko dragi kamen moj jarane. A kako mi dopade šaka…?! Duga je to priča, kazaću ti poslije.

A sad da slušamo dalje.