Sjećam se tebe u sitnicama.
U načinu na koji dan zna utihnuti bez ikakvog razloga.
U tišini koja dođe navečer, kada se sve smiri a u meni ostaneš opet samo ti.
Bio si neko ko je znao biti tu bez puno riječi.
Nisi morao objašnjavati ništa, nisi morao podizati svoj glas.
Dovoljno je bilo da stojiš i dođeš i sve je imalo itekakvog smisla.
Pored tebe, stvari su bile jednostavnije.
Sigurnije.
Sada često pomislim kako sam tada mislio da će to trajati zauvijek.
Da ljudi poput tebe ne odlaze naglo.
Da oni koji nose druge na svojim leđima imaju još vremena.
A onda te više nije bilo.
Nije bilo ni mene.
I svijet nije stao, što je najokrutnije od svega.
Ljudi su nastavili, dani su se nizali, a ja sam ostao sa pitanjima koja nemaju nikakav odgovor.
Ja sam stao.
Stao sam tog dvadeset i trećeg augusta.
Zaledio se, iako je bilo ljeto.
Sunce pržilo, a ja hladan i zaleđen.
Zaleđen,
Sa onim neizgovorenim riječima,
Sa onim „ima vremena“ koje se pretvorilo u „nema više“.
Fališ mi na načine koje ne znam objasniti.
Fališ mi navečer kada znam da bi nazvao ili došao.
Fališ mi u svakoj sitnici.
Mislim da me boliš.
Bio si mi više od porodice.
Bio si mir.
Bio si primjer.
Bio si moj drugi otac.
Još uvijek im ne vjerujem ništa.
Vjerujem da te samo skrivaju dobro, da je ovo samo neki ružan san.
A kako se probuditi iz njega?
I najteže mi pada pomisao da si sada negdje gdje te ne mogu dozvati.
Gdje ne mogu doći kad mi je teško.
Gdje te ne mogu pitati ono što me muči.
Znam šta vjera kaže.
Znam da je svaki odlazak zapisan.
Ali srce ne poznaje zapise.
Srce samo zna da te nema.
I da praznina ima tvoje ime.
Pitam se često šta bi bilo da si još tu.
Da li ti pada kiša dole u kaburu ili je li ti hladno?
Znam da ne osjetiš ništa, ali srce još to ne može da shvati.
Ponekad se uhvatim kako ti u mislima govorim stvari koje nikad nisam stigao.
Kako ti objašnjavam koliko si nam značio.
Koliko sam bio ponosan što te imam.
Koliko sam učio gledajući tebe.
I da mi daju čitav svijet ili tebe, izabrao bih tebe.
Jer ti si nam svima bio čitav svijet.
Mi smo bili tvoji Kotlari, a ti si bio naša snaga.
Nakon tebe ništa nije isto.
Ni dan danas nije isto ništa.
Niti će biti.
Pitam se zašto baš tebe Bog uze?
Zašto ne mene?
Ako postoji mjesto bez umora, bez boli i bez težine koju ovaj život nosi, nadam se da si sada tamo.
Da si na mjestu gdje te ne boli više.
Gdje oni koji su bili oslonac drugima konačno mogu odmoriti.
Molim se za tebe.
Ne zato što mislim da ti treba,
nego zato što meni treba ta veza sa tobom.
Ta nada da nismo prekinuti, samo razdvojeni nakratko.
Ako me ikad vidiš, gdje god da jesi,
znaj da sve ono što sam danas, u sebi nosi i tebe i nosit će.
I da nisi otišao.
Samo si se preselio tamo gdje te još ne mogu slijediti.
Ostavite odgovor