Ah tužan li je ovaj život,
I ova tužna rugoba što se nadvila.
Neko reče da svi biramo svoj put,
Onda sam ja izabrao nizbrdicu.
Život mi baci poneku mrvicu,
Čisto da pomislim,
„Oo živote, kako si lijep, hvala ti“.
Dok drugi uživaju u cijelom hljebu.
Živote, varalico.
Kakve samo crne rupe kuljaju u meni,
Kakve samo stijene udaraju u leđa,
I kakvu masku dobru imam.
Smijem se,
Naizgled, rekli bi da uživam u tvojim mrvicama,
Pogled se dobro drži,
A u njemu se može sve vidjeti.
Ako se malo bolje zagledaš,
Vidiš i stijene i crne rupe,
U pogledu je sve,
Ako ga znaš čitati.
Živ sam, u to sam siguran.
Dišem, trepćem,
Krv teče venama,
Srce kuca.
A unutra mrtvac.
Koji čeka da bude pokopan,
Koji čeka samo svoj hljeb,
Umjesto mrvica.
Još ću šetati ulicama,
Smijati se dok srce kuca.
A unutra, nove crne rupe,
Nove stijene.
Živote!
Daj mi malo sunca,
Nek prestanu ove kiše,
Možda i na meni zeleno nešto nikne.
Ostavite odgovor