Svjedočio je pokretu,
Nikad ostvarenim idejama,
Ljepoti i smijehu.
Sada je prestao da kuca.
Kazaljke stoje zaglavljene,
Negdje između dva sata.
Ko zna, možda je baš tada,
Nečija želja prelomila,
Nečija suza zemlju dotakla.
A možda je baš neko sreću dotakao,
Ljubav pronašao,
Rane izliječio.
Stoji,
Mirno,
Da svjedoči.
Jednom vremenu,
Jednom satu,
Jednoj minuti.
Gledao je u pokrete,
U snove svakodnevnice,
U sklapanje kraja sa krajem.
I baš tu negdje,
Između dva sata,
Stalo je sve.
I nada,
I želja,
I volja.
A kroz prozor,
Sunčeve zrake ga obasjaše,
Obsijavajući mrlje prstiju.
U svom tom vremenu,
Dokaz da je nekada,
Život tuda prolazio.
Da se u nehatu,
Rukom umrljalo njegovo staklo,
Koje sada svjedoči posve drugom vremenu.
Vremenu zaborava,
Vremenu prerastanja,
Vremenu samoće.
Ko zna, možda ga baš čeka
Neki drugi vlasnik,
Neko drugo vrijeme.
Neke druge želje,
Neki drugi snovi,
Neke nove uspomene.
I padat će snijegovi,
Hladne zime,
Grijati sunca.
A on će ostati da bude,
Sat koji stoji,
I priča svoju priču.
Ostavite odgovor