Kada ti prva pahulja snijega
sijede vlasi dotakne,
sjeti se breze bijele,
tamo gdje smo se nekada sreli.
I kao da je bilo juče
ono naše proljeće,
kad si mi tiho
dotaknuo dušu
bez dodira
i bez suvišnih riječi.
Imao si miris mora na sebi.
Skrivali smo poglede
u vlastitim dubinama.
Sada se samo val tišine
o kamen razbija
i, poput talasa,
tiho se povlači.
A more u meni
nemirno šapuće:
kome da kažem
da me boli,
kad te više ne bude…
Ostavite odgovor