metafizička perverzija

sjela sam da napišem pjesmu o maglovitoj večeri
i tebi
o spajanju istoka i zapada
o ljubavi, maglovita ljubavi,
tako si mi dalek, kao istok
kao ja kad se gledam očima onih koji bi voljeli da budem
nešto drugo
rekli su mi da se osjećanja ne isplate
kupujem tišinu na rate
tako si mi nježan
sav si mi kao neka metafizička perverzija
zaista ne znaš ništa o meni
ne znaš da sam tiha jer nisam baš sigurna da li bih mogla
da zavolim tvoje viđenje mene
mogla bih da postanem tvoja slika
ako bi me gledao dugo
ne znaš da se ložim na tomaša i njegove pjesme
ni da sam nježna
ni da volim revoluciju
ne znaš ni da sam najglasnija
onda kada sam najtiša
vjerovatno je lijepo ne poznavati me
kao istok i zapad
i mi ćemo se upoznati
jednog mekog četvrtka
tada neće biti magle
i pejzaž će obojiti suton
i ratovi će prestati
tada ćeš me zagrliti i promrmljati
kako su mi nježne pjesme
i kako su mi tople ruke
i mirisne vlasi
bićeš zahvalan što me poznaješ
a do tada,
ni ovaj moj pejzaž nije toliko loš
malo je maglovit i odiše tomaševim stihovima
mogla bih napisati pjesmu
ili bih, čak, mogla spaliti svijet
voljela bih pobjeći
od stvarnosti i tebe.