Evo me tu gde pripadam
u hladnoj noći mrtvih pesnika,
misli preteške kao makadam
i tmurno jutro u kajanju grešnika.
Neću te zaboraviti najlepša kolevko
ni radosti drugara iz ulice,
nemojte me zaboraviti ako odem preko
i ovo moje večno nasmejano lice.
Žuto lišće oktobra negde putuje
bez pozdrava sa koracima sporim,
bol uvek sa suzama zajedno tuguje
dok ti očima ove poslednje reči govorim.
Kada zamirišu neispričane boje
sa godinama koje prođu za čas,
u jednom srcu su uvek dvoje
zagrli ih poslednji put ali bez nas.










Ostavite odgovor