Oči moje

Kad zatvorim oči i na trenutak dah mi zastane,

vidim osmijeh tvoj…

onaj isti koji mi je nekada davno ukrao pogled,

a danas mi ukrade mir svaki put kad ga ugledam.

Vidim oči tvoje

i u njima sve ono što nikada ne moramo izgovoriti.

Vidim tvoje ruke,

pa poželim samo da me privuku sebi

i da na trenutak zaboravimo sve što postoji oko nas.

Kad zatvorim oči,

ti si tako blizu…

kao da mogu nasloniti glavu na tvoje rame,

sklopiti oči i samo disati uz tebe.

I tada shvatim

da mi ne nedostaje samo tvoj dodir.

Nedostaje mi tvoj mir, tvoj glas, tvoj osmijeh,

ono tvoje „ljubavi“ koje mi srce prepozna prije nego što ga čujem.

Nedostaje mi ono naše malo „mi“

koje stane u jedan zagrljaj,

jedan pogled,

jedan poljubac.

I kad otvorim oči,

znam da nisi tu…

ali srce te još uvijek drži blizu.

Jer neke ljude ne moraš dodirivati

da bi ih osjećala.

Neke samo voliš…

i oni ti žive ispod kože,

u mislima,

u svakom uzdahu,

u svakom tihom „volim te“ koje nikad ne prestaje.

A ti…

ti si moj.

Ne u svijetu koji nas uvijek razumije,

nego u onom malom svijetu koji postoji

kad smo samo ti i ja. ❤️