Kiša se sljuštila na ovaj grad koji me otrhanio kao maćeha nesretno posvojče.
Ja sam tu. Slušam je kako pljušti i pokušava da spere jad i gorčinu ljudi koji ovdje (kao) žive i nikada nisu otišli. Možda su nekada željeli da odu, neki sigurno nikad nisu.
A, nikada se neće saprati. Ni ulice , ni ljudi.
Malo je ovo mjesto, a gorčine u njemu je uvijek jednako “ više „.
Ja sam ponovo tu; ali nisam više ista.
U meni se sapliću paralelni svjetovi; ta koja jesam i ona koja sam mogla biti ( da sam ostala) su dvije suštinski različite priče.
Samo je kiša ista. Isti je vjetar koji je nosi, leden i sebičan, dok udara u kuće i zgrade; obijajući se o betone tvori poznatu pjesmu zidova. Da mi vežu oči i ruke, ma da mi ostane samo zvuk i njuh, i stave me u ovaj grad – sve i da mi kažu da sam u Parizu i pitaju kako se osjećam – ja bih tačno znala gdje sam.
Nigdje vjetar ne probija kao ovdje, niti zidovi imaju svoju pjesmu.
Nigdje noć nije ovako crna da se osjeti na koži i da se od nje podižu dlačice na vratu.
Ovdje je noć zla slutnja.
Nigdje, kao ovdje, ne misliš da si siguran i svoj na svome, dok ti drugi izmiču tlo pod nogama; i tek što se malo proveseliš već se nanovo razočaraš; već je nanovo čaša žuči puna, a med u njoj zaboravljen.
Nikada se ovdje nisam vraćala s radošću, pa tako ni sad; al’ šta ću… Došlo je vrijeme kada postajem kćer koja je potrebna da riješi tuđe probleme, i ostajem sestra koja to nikad nije ni bila.
Čudan je život sa svojim putevima. Sretna sam kad god nisam ovdje…
Kiša dobuje po balkonskom staklu i starim limovima.Vjetar huji oko zgrade, kao da drma mene jednu unutra i pokušava da ubaci duhove prošlosti.
Kaže:
“ Sjećaš li se one zime kad sam ja pjevao, a ti si išla pješake kući, i šmrcala si i plakala, raskinula si s onim momkom; kako mu već bješe ime? “
Šutim, ne odgovaram. Ljubopitljivo me čačka:
“ Ili, sjećaš li se onda kad si se vraćala s posla, promrznuta i umorna do kosti, pitajući se kakvo te novo sranje čeka kad dođeš kući? I tada sam harao ovim gradom, i kiša mi je pravila društvo, sjećam se kako smo se radovali tvome jadu! Bila si izvanredna u svojoj boli!
Dugo ovde nismo imali dušu poput tvoje!“
Muka mi je u stomaku otkad sam ovde i mislim da su mi i crijeva popustila.
Doduše, imam snažnu volju, jaču nego ikad.
Imam i strpljenja, dobro zapakovanog, u najjači celofan i to ne u jednom sloju nego čak nekoliko!
Nisam došla nespremna. Nisam došla da dobijem bitku.
Ja sam ovdje, opet, došla kao najstrašniji general – spremna da dobijem rat, spremna da pokorim najgoreg neprijatelja; spremna da se na vrhu grada, mjesto one državne, razvije bijela zastava.
Prije nego odem, u jutro odlaska, ustati ću iz kreveta, skuhati kafu i uzeti prvi dim cigare sjedeći kraj prozora koji gleda na brdo koje je vrh grada. To je sad moj najdraži prizor ovdje. Prije, to je bio simbol zatočeništva.
Ovog puta tamo će se razviti bijela zastava. Tada će ovaj grad pasti na koljena meni, svom generalu.
Odolio je Turcima u svojoj mladosti, kao što sam i ja odolijevala njemu; al’ past će meni na ruke u starosti svojoj.
Grad koji me lomio nikada me nije slomio.
I, malo je ovakvih … Crne ovce familija, nepriznati glasovi razuma, čeličnih volja i odolijevanja…
Stupamo pravedno, uzdignutih glava, i kimnemo jedni drugima i prolazu. Odraz poštovanja; prešutno:
“ Da, poznajem te. Ti si kao i ja, prošao bol na rukama maćehe, a koja te trebala njegovati i biti majka; ali stari drum bacao je svoje kamenje pod tvoja stopala i krvario ti bol. Vjetar se smijao tvojim radostima, a kiša tvojim suzama. Urotilo se tvoje mjesto zbivanja sa tvojim nadama. Ali, ti si tu, baš kao i ja.“
Nadigrali smo bitku, zar ne čitaoče?
Ti si , kao i ja, bio malen i savijen, u pokušaju lomljenja… Što ti je uradio grad iz kojeg si došao? Jesi li ikada iz njega uopšte izišao?
Čega ima više u tebi: grada ili tebe?
Vidiš, ja sam izdala svog izdajicu.
Onog koji me dojio teškim mislima i surovošću nemogućnosti da išta promijenim – na bolje.
Izdala sam ga, i to je najbolja stvar koju sam učinila.
Zamijenila sam ga drugim gradom, i tuđim zidovima. Zviždala sam na tuđi vjetar i hodala uspravno na tuđim kišama.
Tek izlaskom iz tog zatvora otkrila sam istinu, i slobodu koju nudi hrabrost.
Slomit’ ću grad koji me lomio.
A, da li ćeš ti slomiti svoj?
Ostavite odgovor