Dugo sam mislio da čovjek mora znati šta želi kako bi mogao krenuti prema tome.
Danas mi se čini da je upravo suprotno i da najteže odluke donosimo onda kada želimo dvije stvari koje ne mogu istovremeno postojati u našem životu.
Naprimjer, želimo slobodu, ali se bojimo samoće.
Želimo bliskost, ali se plašimo ranjivosti.
Želimo promjenu, a istovremeno čuvamo navike koje nas drže na mjestu.
I tako provodimo vrijeme pregovarajući sami sa sobom, čekajući da jedna strana konačno ušutka drugu.
I tako se konstantno vrtimo u začaranom krugu misli i odgađanja vlastitih odluka.
Posljednjih dana učim zdravu komunikaciju. Tek tada sam počeo shvatati da sam bio toksičan sam prema sebi.
Čuvao sam odnose onakve kakvi jesu, iako je bilo prostora za napredak i promjenu.
Ali sam šutio jer sam imao strah od napuštanja, imao sam strah od posljedica moje odluke konkretno.
Sada sam počeo prihvatati posljedice na koje ne mogu uticati jer ako neko ne želi komunikaciju činiti zdravom i davati doprinos odnosu, onda ne trebamo ni funkcionisati
Ponekad se zapravo pitam koliko je mojih odluka zaista proizašlo iz želje, a koliko iz straha da ne izgubim nešto što već imam.
Postoji razlika između toga da nešto biram zato što mi je važno i toga da to biram jer ne mogu podnijeti pomisao na život bez toga.
Izvana te dvije odluke mogu izgledati isto.
Ipak, jedna nas vodi prema onome što želimo postati, a druga nas često drži zarobljenima u onome čega se bojimo.
Pa sam tako dugo mislio da zapravo neću moći živiti bez nekih ljudi, ali sam onda počeo osjećati mir i shvatati da je život divan i bez tih ljudi.
Berlin iz serije „La Casa de Papel“ čovjek koji je vlastite užitke i želje često stavljao ispred tuđih osjećaja, zanimljiv mi je upravo zbog svojih proturječnosti.
Govorio je o ljubavi, ljepoti i prolaznosti života, ali njegovi postupci nisu uvijek odgovarali idealima koje je zastupao.
Ne želim ga posmatrati kao uzor čije bih ponašanje trebao opravdavati.
Naprotiv, više me zanima pitanje koje njegov lik otvara, koliko često znamo izgovoriti nešto pametno, a ipak postupati suprotno vlastitim riječima?
Nerijetko ih i gazimo.
Pa sam tako na oktobarskom primjeru vidio mnoge stvari.
Tadašnje bliske osobe klele su se da su prijatelji i da smo bliski.
Prvi veći problem donio je manjak komunikacije, bijeg od odgovornosti i gaženje njihovih riječi.
Tada sam shvatio koliko su riječi lake u neodlučnim ljudima.
I danas shvatam njihove odluke i zašto je tako ispalo.
Shvatam da su to osobe koje su imale vlastite strahove izgrađene preko vlastitog ega.
Razgovorom ili adekvatnom komunikacijom bi naštetili idealnoj verziji sebe koju su izgradili za druge osobe.
Čovjek nije uvijek dosljedan vlastitim uvjerenjima.
Možemo zagovarati iskrenost, a prešutjeti ono čega se bojimo.
Možemo tražiti razumijevanje, a odbiti saslušati nekoga ko nas je povrijedio.
Možemo željeti da nas drugi prihvate onakvima kakvi jesmo, a istovremeno skrivati dijelove sebe za koje vjerujemo da neće biti prihvaćeni.
U tome nema uvijek svjesne namjere da nekoga prevarimo. Ponekad samo pokušavamo sačuvati sliku o sebi koja nam omogućava da nastavimo dalje bez previše neugodnih pitanja.
I upravo su ta neugodna pitanja ona koja nam dopuštaju da rastemo.
Ali koliko dugo možemo živjeti između onoga što govorimo i onoga što radimo, a da se ta udaljenost ne počne odražavati na način na koji doživljavamo sami sebe?
Iain McGilchrist u knjizi „The Master and His Emissary“ istražuje različite načine na koje usmjeravamo pažnju i oblikujemo razumijevanje svijeta.
Njegova analiza podsjeća me na to koliko lako možemo zamijeniti vlastitu predstavu o stvarnosti za samu stvarnost.
Ponekad se toliko vežemo za objašnjenje svojih postupaka da više ne primjećujemo ono što nam iskustvo zapravo pokazuje.
Govorimo sebi da smo odustali jer smo sazreli, iako smo možda samo izgubili hrabrost. Uvjeravamo se da nam nije stalo, iako se zapravo štitimo od mogućnosti da budemo povrijeđeni.
Posebno je teško kada se sukobe potreba za pripadanjem i želja da ostanemo vjerni sebi. Želimo biti prihvaćeni, želimo imati ljude kojima možemo vjerovati i mjesta na kojima se osjećamo kao kod kuće.
Ipak, pripadnost ponekad dolazi sa neizgovorenim očekivanjima, da prešutimo mišljenje, prilagodimo ponašanje ili se odreknemo dijela sebe kako ne bismo narušili odnose koje smo izgradili.
Tada se javlja pitanje koliko smo spremni dati za bliskost, a da pritom ne izgubimo vlastiti identitet.
Iskreno, ne vjerujem da je svako prilagođavanje izdaja sebe.
Odnosi zahtijevaju kompromis, a zajednički život podrazumijeva da ne možemo uvijek postupati samo prema vlastitim željama.
Problem nastaje kada kompromis postane jednosmjeran, kada stalno pomjeramo vlastite granice nadajući se da će nas neko zbog toga više cijeniti.
Možda nas drugi tada zaista prihvate, ali pitanje ostaje, koga su prihvatili ako smo iz odnosa uklonili sve dijelove sebe za koje smo mislili da bi im mogli smetati?
Tražio sam i ja pripadanje i našao ga.
Nazvao sam to mjesto dom.
Dom sam čuvao i branio više od sebe i svega. Onda sam shvatio da ljudi u domu nisu baš razumljivi za moje probleme anksioznosti i funkcionalne depresije.
Odlučih da to ne skrivam i da na silnim sastancima budem takav kakav jesam.
Naravno da im je smetalo i naravno da su počele priče da mračim.
Ali ono što nisu znali jesu bitke koje sam prošao da bih uopće došao na taj sastanak i žrtva koju dajem da savladam anksioznost.
Sa vremenom sam počeo shvatati da ni razum ni osjećaji ne mogu sami donositi svaku odluku umjesto mene.
Razum mi može pokazati posljedice, ali ne može uvijek odrediti šta mi je najvažnije.
Osjećaji mi mogu ukazati na ono što me pokreće, ali nisu svaki put pouzdan vodič prema onome što je dobro za mene.
Ako slušam isključivo razum, mogu zanemariti ono što mi daje smisao.
Ako slušam isključivo trenutne osjećaje, mogu povrijediti sebe ili druge zbog nečega što će za nekoliko dana izgledati drugačije.
Zrelost zato ne vidim kao pobjedu jedne strane nad drugom.
Više je doživljavam kao sposobnost da čujem vlastite proturječnosti, razumijem odakle dolaze i ipak donesem odluku za koju sam spreman preuzeti odgovornost.
I dalje se ponekad bojim da ću izabrati pogrešno.
Bojim se da ću propustiti nešto vrijedno jer nisam bio dovoljno hrabar, ali i da ću se zaletjeti u nešto što nisam dovoljno promislio.
Možda se taj strah nikada neće potpuno izgubiti. A možda i ne treba.
Važno je samo da ne postane jedini glas kojem vjerujem.
U prethodnom dijelu sam pisao o ljubavi i trenutno se u meni odvija odluka života.
Odlučiti otvoriti vrata ljubavi ili težiti ka samoći.
Ljubav će me raniti, samoća je navika na koju sam navikao.
Ljubav mi može donijeti rast i zato je prihvatam.
Ali ono čega se možda najviše bojim jeste, da li sam ja dovoljno dobar da pružim ljubav nekom.
Ali, svoje strahove uz Božiju pomoć i hrabrost, prevazilazim i smatram da bez moje hrabrosti nemam priliku za rast.
Ne želim više čekati da postanem čovjek bez sumnji kako bih sebi dopustio da živim.
Ne želim svaku odluku odgađati dok ne pronađem sigurnost koju mi niko ne može garantovati.
Mogu pogriješiti, mogu se predomisliti, mogu shvatiti da sam nešto želio iz pogrešnih razloga. To ne znači da trebam prestati razmišljati, nego da moram prihvatiti kako nijedna odluka ne dolazi sa potpunim poznavanjem budućnosti.
Berlin je davno rekao da su prvi trenuci života dragocjeniji od onih posljednjih.
Berlinu su prvi putevi ljubavi, odnosa i života dragocjeni od onih zadnjih.
Zato jer je razumio da nemamo mnogo vremena u životu za kojekakve igrice i prolaske kroz mračne periode.
Prvi trenuci su zaista važni, pomješani sa hrabrošću daju nam put i mogu otvoriti vrata ka ličnom napretku.
Ono što mi često pada napamet jeste, šta bi bilo da znamo kad i od čega ćemo umrijeti.
Kako bi onda živili i ponašali se?
I upravo tu leži caka.
Ne znamo ništa od toga.
Pa zašto onda ne živimo kako treba, umjesto što rastavljamo život na proste faktore?
Zašto ne živimo prema Božijem?
Valjda jer smo izgradili vlastite strahove u obrambeni štit.
Ostavite odgovor