U mojoj se unutrašnjosti već godinama vodi jedan proces,
bez porote, bez branilaca, bez prava na odgodu.
Optužnica je ispisana rukopisom vlastitih sumnji,
a sudija,
sudija poznaje svaki moj zločin, čak i onaj koji nikad nisam ni počinio.
Iza zaključanih vrata netko prigušeno jeca, negdje drugo svjedok poriče vlastito postojanje.
Svako nosi svoj spis, svoju presudu, uvjeren da je jedini zatvorenik u ovoj golemoj, nijemoj zgradi suda.
A iza zida, gdje se šutnja uvukla, čekajući presudu, drhtim pred istim bezimenim sudom.
I dok čekam da neko svjedoči u moju korist, neznajući čije ime nosi sljedeći spis, možda sam zapravo već odavno nekom drugo jedini svjedok!
Ostavite odgovor