Cijelu sam svoju filozofiju
ispisao bdijući u tri ujutro.
Rezbareći mrak očima.
Slušajući uzdahe zatočenih demona
i mahnito tapkanje zalutale bube
koja se našla u ovom, za nju,
prostranom kavezu od zidova i stvari.
Rezbarije sam jutrom zaboravljao,
i kao dementni starac
ponavljao ih, svake noći,
sve dok se crnilo
nije pretvorilo u neman
razjapljenih čeljusti
kojoj sam jednim pokretom oka
odgrizao jezik.
Tada tama zanijemi.
Dementnost preraste
u sljepilo. Još se samo čuo
podsmijeh oslobođenih demona
i krckanje ostataka zgažene bube.
