Pokopao sam tebe u dubini svoje beznadežne duše,
A pokopati tebe znači pokopati svako sjećanje na tebe,
Svaku mogućnost ponovnog spajanja,
Svako moguće svjetlo.
Znači zaboraviti na sve što ima veze sa tobom.
Pokopao sam ono što me tištilo odavno.
Tebe.
Nakon milion pokušaja rušenja bastiona,
U ratu bih ispao neuspjeli ratnik.
Puštam tebe i dižem ruke od još jednog pokušaja.
Možda nisam hrabar da nastavim dalje.
Možda sam umoran od pokušavanja.
A svaki osjećaj je kao slagalica.
Slagan uspomenama, emocijama.
To ne boli toliko, zar ne?
Kao nož u leđima bolila je spoznaja.
Spoznaja da te moram pokopati u dubini sebe.
Slike ću izbrisati, poderati, uništiti.
A kako mozak to da uradi?
Poklone ću baciti, uništiti, spaliti.
A kako mozak to da uradi?
Nove stvari doći, život udariti.
A kako mozak da shvati da ti nećeš biti tu?
Često sam sebe pitao, onako u patnji za tobom,
Da li osjećaš imalo kajanja ili barem trenutak grižnje savjesti?
Jesam li bio usputna, lagana stanica?
Jesam li bar imalo značio.
Najteže mi je palo uzeti lopatu i odlučiti sve ovo zakopati u dubini sebe.
Zakopati i dignuti ruke.
Jednom, zauvijek,
Konačno zaboraviti.
Ostavite odgovor