Siniša Ivetić
LUNA PARK
Avione, avione, baci mi bonbone !!!
Avione, avione, baci mi bonbone !!!
Odnekud, s’ dna Poljica, orili su se pokliči upućeni prema nebeskoj letjelici, koja je plavetnilom visine zanesena, parala nebo iznad Ždralovca i Dinare.
Zalud su raznobojni glasovi malenih parali tkanicu podnevne žege, bombonima ne bješei ni traga.
Vrućina, usukana i uvijena, vukla se poput troma i ostarjela vranca, krivudavom linijom prašnjavih Mak-Adamovih puteva, tamo do krajnih granica Donjeg Livanjskog polja.
-Avioneee…bonbone…
Rumeni hor seoske mladeži, sazdan od nedoraslih klapaca I usitnjenih glagoljavih curica, razgali se sad čuvši vlastitih glasova eho.
– …Hihihi..hehehe…hej!
Kikot dječurlije se suoči evo, sa brzim ponovljenim odgovorom.
Dakle desilo se ono, što je učitelj Nedjo nazvao “poigravanjem frekvencija zvuka sa glasovima našim.”
To ‘ono’ što on učeno kaza, sada se javi.
– Evo ga opet….Evo gaa opeet…!
Eho se, nekako osokoljen, ponovo javi iz svog gnijezda, iz debele hladovine zidova kazanačke škole.
Poput nekog nevidljivog insana, odjek se sad nekako na noge podboči, istraja u snazi i kao strijela uputi u ‘sred nedozrelih avgustovskih tišina.
Vidici čudom oživješe.
Uzbudi se nekako vascijelo Podinarje, probudivši se iz podnevnog drijema. Ustrepta se prašina po Poljicu, čuvši pred sobom već nestrpljivu riku goveda, dokonu huku sova I pričljivi cvrkut lastavica.
One su se, već po prvi put, gnijezdile na svježe zasađenim banderama, novim simbolima već pristigle elektrifikacije.
– ‘ajte djeco u ‘lad!
Vapile su predano majke, I same sparušene I umorene nesnosnom žegom.
– Ugrijalo brate…
Očima, duboko poleglim I skrivenim pod okovima crnih marama, motrile su brižno na svoje potomstvo koje se na proplanku – I boso I čedno I neuplašeno žegom, predavalo svojoj beskrajnoj igri.
Vazduh, začinjen mirisima prezrelih kupina, humusa i smilja, zapahnjivao je, pržio i zaustavljao dah umornih kupilica, prekidajući na trenutke veseli žamor seoske djece, rasute po uvalama gajeva i obližnjeg luga.
– Mala mojaa, mala moooja……..!!!
Gubila je evo i snagu i moć zakašnjela pjesma mog ujaka Leke, stidljivo zamičući u povečerje, međ pospane šljivike polegle podno Lazića sela.
– Luna park, luna park…!Horski podvikivala je gromoglasna ‘dječurlija’, na prilazu Ružičića okrajku.
Ohrabrena vjetrom razvigorcem, koji se već bio spustio niz obronke Dinare, otjeravši jaru i obadove, stupala je vesela povorka u stopu prateći dične kolovođe.
Pero i Bogdan, čuveni prosvjetitelji i animatori napredne i kreativne omladine iz Lazića, organizovali su u predvečerje, pravi dječiji festival.
Sa padom osjena, kao po pravilu, slijedilo je vrijeme ‘Luna parka’.
Okupljali su djecu svih uzrasta ispred kuće majke Ruže i marširali s njima kroz selo, praćeni osmijesima majki i baka.
– Besposlice, pih …?!
Mrmljali su ,za svaki slučaj djedovi, i sami zatečeni tim prijatnim osjećajem svečanosti.
I ja bih se, k’o već prilično poodrasli ‘klapac’, na početku malo skanjivao ali bih opet rado, još na prvom ‘krugu’ kroz selo, pristajao uz veselu povorku.
Razonoda je čekala tu, na livadama okrajka, čuvenog po svojoj baršunastoj mekoći i po svom bajkovitom mlinu.
Pjevale su se pjesme, igrale i poznate i neke novonaučene igre, bacao se frizbi.
Sve je bilo poput praznika.
– Mhm…Mudrolije. Dokoni pa šta’š ?!
Brundale su sad snaše i same preokupirane sa mužom krava, upravo pridošlih iz paše.
Sve naše igre su se završavale tu, kod Baćunavića štale, sa sjedeljkom na kamenom zidu seoskog okupljališta, na zidinama našeg seoskog “amfiteatra”.
Tu su se slušale I pričale I smišljale razne tajanstvene priče, tu pod starim Baćunovim orahom, pod zvjezdanim plaštom, u noći punog mjeseca.
Otkrivale su se I tajnovite moći hipnoze i magična snaga „autoprćala“ (letjelice na pogon mašte).
Putovao se put na daleke svjetove vasione.
Oko naših glava zujali su bezopasno noćni bumbari, tumarali svici paleći svoja žmirkava svjetla, I sami nesvjesni za taj ustreptali dječiji tren.
– Ooo….Djecoo! Ajte kući!
Dozivale su sad, veċ nestrpljivo, i babe i tetke i majke.
– Može li još malo…?
– Rekla sam vrce kuċi. Nama’!
Nevoljko su se napuštala mjesta pod orasom, pala je i po koja suza malih nezadovoljnika, dok su kroz mrak gundjajući, grabili ka kućama.
I ja bih sad, mada nevoljko, naćulio uši očekujući ono poznato:
– Ooo Sinišaaaa …!!! Dopirao je sad i kristalno čist i već nestrpljiv glas moje bake.
– Evo idem…!
Vječito upaljeno svjetlo pred Stojića kućom – nije se štedjelo sa novopristiglom elektrikom- prizivalo je vrijeme počinka i za mene, babinog mezimca.
Pojam mezimca je bio ipak malo relativiziran, postojanjem ljeskovog pruta, obješenog iza vrata, koji je precizno odmjeravao moje vragolije.
U taj tren bi i moje mjesto pod orasom ostajalo prazno.
Nekako nenadano bi, i moje zamišljeno svemirsko vozilo, ostajalo bez goriva, tamo negdje na uzbrdicama Mlječnoga puta.
Avantura je ipak
morala da sačeka do sljedećeg vakta.
– Eto me bakice, dolazim.
U dva skoka bi se već našao tu na ploči, ispred kuće.
I onda je za mene, neumornog putnika zvjezdanih staza, već na vratima, dočekao mali prijekor, pa onda staričin osmijeh i čuveno :
– Ajde sad, umivanje, pranje nogu i večera.
Sutra je naš red čuvati krave, ideš sa Perkanom, znaš.
Nakon svega, uspio bih u postelji pročitati i par stripova Teksa Vilera. Nekad ne bih stizao ni do kraja prvog, jer bi me tu pod ‘Jorgan’ planinom, pristigli san, bez borbe savladao već.
Ilustracija : Ilija Injac, Djeca iz Lazića
Ostavite odgovor