Bibliotekarka

Sretale su se svako jutro. Jedna pospana i smrknuta kreće na posao. Druga stiže na posao. Umjesto pozdrava, ona donese ozračje čarobnog jutra. Donese svojim mirisom i bojama haljina, marama, šešira, tašni… Smrknuta progleda nekad od veselih boja, a nekad od gracioznosti pokreta kao da pleše, a ne korača. Sretale su se i kad se smrknuta vraćala s posla. Tada nije bila pospana, već bi samo umorno vukla noge. Zagonetna dama je bila čak i tada blagost i osvježenje. S vremenom je smrknuta počela obraćati pažnju na stilske detalje i svaki dan bi otkrivala nove. Pokušala je sama unijeti boju u svoju odjeću, ali činilo joj se da je to samo blijeda kopija. Pitala se kako neko s radošću ide raditi i kako uvijek ostaje duže. I to s jednakim osmijehom i vedrinom. Pogledala je gdje dama odlazi i shvatila je da je to biblioteka. Neugledna i mala biblioteka toliko da je smrknuta nikad nije ni primjetila iako se nalazila na uglu njene zgrade. I ostali posjetioci su izlazili iz biblioteke da zagonetnim blagim osmijehom, pričajući sebi u bradu nešto što je zvučalo kao pjesma.

Danima je razmišljala da uđe i vidi tu biblioteku iz koje svi izlaze kao omađijani. I ušla je jedan dan. Prostor je bio mračan, pa se samo zagonetna dama vidjela sa svojim šarenim bojama. Smrknuta je pročistila glas i trudila se zvučati kulturno i učtivo. Rezultat je bio distancirano i službeno pitanje “Koliko košta članarina?”. Bibliotekarka se osmjehnula i rekla da nije moguće odgovoriti, jer zna da smrknuta žuri na posao (viđala je i ona nju), ali da će postojati bolji trenutak za razgovor. Smrknuta je izašla zadovoljna što je bibliotekarka primjetila, ali tokom dana je shvatila da nije saznala šta želi, ali i da nije primjetila knjige.  U svakoj biblioteci postoje knjige, bar bi trebalo. Vraćajući se s posla, odluči da opet svrati i pita, ali bibliotekarka je zatvarala i nije imala vremena za priču o knjigama, već samo o smrknutoj i njenom danu. Obećala je da će pričati o knjigama kada bude bolje raspoloženje smrknute. Bibliotekarka joj je poklonila jednu knjigu, ali razgovor o članarini je opet odložila.

I tako je smrknuta svako jutro i večer svraćala. Pričala je o sebi, o svom danu, događajima, a bibliotekarka je samo pitala i slušala. Upijala je svaku riječ smrknute, koja je i zaboravila zašto dolazi i šta je htjela saznati. Sve češće se smrknuta dotjerivala ujutro, šminkala se i mijenjala crnu odjeću šarenim bojama. Više se osmijehivala i sama, radujući se susretima i razgovorima u prolazu. Zapisivala je njihove razgovore, kao i o čemu želi opet pričati. Prošli su mjeseci kad je okolina počela primjećivati promjenu. Hvalili su je, ali ih je zanimao razlog. Da li je zaljubljena, da li je dobila na lutriji, šta je pokrenulo i izmjenilo. Osmijehivala im se, jer nije znala objasniti. Pokušala im je reći da je razlog knjiga. Nisu joj vjerovali, čak su se šalili da li je dobila sektašku knjigu. 

Čarobna knjiga bez teksta je bila Dnevnik, koji je sama pisala. U njoj je otkrivena tajna koja je muči, iznjedreno je riješenje i tako iznova svaki dan. Dok sama nije postala tajanstvena dama s bojama i osmijehom. Jednom kad je to shvatila, uplesala je u biblioteku da ispriča sve magičnoj bibliotekarki, ali biblioteka nije bila tamo. Dočekala je dotjerana dama, koja se predstavila kao izdavač. Tvrdila je da je tu već godinama. Zbunjena nekad smrknuta dama je pitala komšije šta je na uglu njihove zgrade bilo. Jedni su tvrdili da je bila kafana, drugi da je bio psihijatar, treći da je uvijek bila lutrija… Tada je odustala od pitanja i vratila se izdavaču, jer očito je sazrila da podijeli svoju priču. Dnevnik joj je donio tu čaroliju, a svako za sebe traži svoju magiju.