-Kako si me mogla poslati u svet sa samo dvanaest godina? Zar me nisi volela, upitala je Rada jednog popodneva majku Dušanku dok su ispijale popodnevni čaj u beogradskom bloku 45.

Na pitanje se spremala godinama, trebao joj je odgovor. Kopkalo ju je, razmišljala je o tih nekoliko riječi dok je uživala u svemu što je stekla sa svojim Đorđem, u kratkom, skladnom braku. Na taj odgovor promišljala je i dok je putovala po Čehoslovačkoj, Rusiji, cijelim Sredozemljem. Dok je čitala „Anu Karenjinu“, „Zločin i kaznu“, upoređivala se ponekad  sa zbunjenim Andrićevim junakinjama.

Prisjećala se beogradske buke  kročivši u nju u pohabanim  cipelama naslijeđenim od starije sestre, sa kojima je preskočila djetinjstvo i školovanje u seoskoj školi. Iščekujući majčin odgovor sjetila se magle u kojoj je zamišljala oca Ostoju, dok je ležao na samrti u trošnoj, prepunoj kući djece u Maglajanima. Bila je uvjerena da je po toj magli i pamtila Maglajane.

Prisjetila se i majčinih suza koje je brisala rubovima marame,  vješto ih krijući od njih četvoro ženske djece i troje pastorčadi, Ostojine djece iz prvog braka.

Dušanka je , mislili su njeni Maglajčani , ogrubjela, poprimila muške osobine, manire kočijaša. Njeni grubi, ispucali dlanovi su je odavali i činili iskrivljenu sliku jake žene, koja nije imala vremena za sebe. Jela je u hodu da bi mogla sama natovariti teške vreće kukuruza i pšenice na trošna željezna kola.  Kretala je ponedjeljkom prije ponoći da bi utorkom osvanula sa  žitom na banjalučkoj pijaci. Kirijala je da bi prehranila sedmero gladnih usta. I Zagrebačkoj gospodi na zelenoj pijaci u tom velikom nepoznatom gradu prodavala je tek ubrani grašak, koji je svjež i zdrav mirisao na plodno Lijevče. Znala je da Zagrepčanke vole i cvijeće, njena bašta bila je prepuna cvjetnog šarenila, raznovrsnih mirisa. Na sebe nije ni računala.

Dušanka je bila vješta i sa šivaćom mašinom. Kupila je  Bagatovu „Jadranku“ za grah koji je te godine rodio. Mislila je kupiti i dovoljno štofa, dugmadi i raznobojnih konaca da  sašije haljine i košulje djeci, da najstarija ćerka Angelina, kojoj je već otješnjala dječija odjeća, nije dala Ciganki  kantu graha kuruzara za minđuše Povjerovala je da su od čistog  zlata.

Dušanka je uzdahnula, uzela Radinu ruku u svoje ruke i otkrila joj istinu.

-Morala sam da barem jedno od vas skinem sa hrane. Angelina je starija od tebe i trebala mi je  njena pomoć. Hranila sam vas četiri ćerke i troje d‌jece pokojnog muža. Znala sam  da si  dobro dijete i da ćeš povući za sobom u Beograd još neku od njih. Odvela si najmlađu Vidu. Bosa i Angelina su mi bile jedna desna, druga lijeva ruka. Radile su sa mnom  sve poslove…

Suzna četiri oka potvrdila su da je objema laknulo nakon odgovora.

Šezdeset godina od odlaska u Beograd, u koji je povela najmlađu sestru Vidu, a kasnije  i majku Dušanku, Rada se ispovijedila na majčinom grobu, usred Maglajana,  živopisnog sela pored Vrbasa.

-Majko bila si u pravu. Uspele smo. Od nas četiri tvoje ćerke   poteklo je devet   intelektualaca. Jedna tvoja unuka je univerzitetski profesor, unuk  je cenjeni inženjer, eno ga gradi karijeru u Belgiji. I zdušno tamo pomaže našu crkvu. Dve praunuke su završile studije u Italiji i Holandiji, jedan je profesor matematike, imamo i pisca, umetnicu koja stvara u Bahreinu i svojim zlatnim prstima oduševljava bogati svet. Imaš potomke i u Nemačkoj, u Frankfurtu. I  tvoji potomci ovde u Maglajanima, Banja Luci, Laktašima , Gradišci i Bardači  su uspešni ljudi, dobri domaćini. Uspela si, izvela si nas na pravi put Sve je to plod tvoje životne škole, govorila je tiho Rada Dušankina dok je svijeća dogorijevala  tog aprilskog jutra! Čekala je da svijeća dogori, prekrstila se, poljubila majčinu sliku na kamenoj ploči znajući da je dala epilog sjajnom životnom romanu

…

Dušanka nije ni  jedan dan sjedila u đačkim klupama. Ni tablicu množenja ni slova je niko nije učio. A sve je naučila.

Kada je okačila o klin kosu, motiku i srp,  i zaključala kuću, otišla je u Beograd. Znala je da je grijeh provoditi sate i dane između zidova prepunih knjiga, a ne spoznati njihove tajne.

Ćopić, Andrić, Crnjanski i Kiš dobili su  iskrenog prijatelja koji se danima družio sa njihovim glavnim junacima. Na stranu iščitanih knjiga dodala je i Tolstoja, Gorkog i Dostojevskog. Družila se sa Ršumovićevim, Kaporovim i Erićevim junacima, iščitala je Ćosićevu trilogiju.

Završila je visoku životnu školu i vješto je prenosila sa koljena na koljeno.

Boško Grgić