Bio jednom jedan leptir što je izgubio sposobnost letenja. Priča njegova nije tužna, nipošto. Jer nešto je izgubio, a nešto i dobio. A najviše su dobili oni što su priču slušali. A sve se zbilo ovako upravo:
Lepršao je među drugim divnim stvorenjima, i krilima lagano doticao sve što je istinski volio, male cvijetne pupoljke u nizinama, šuštave listove u visinama krošanja, škiljavo se klanjao suncu toplom blistavom, kružnim letovima zahvaljivao oblacima na hladovitim sjenkama.
I sve je bilo lijepo, prekrasno, toliko da ljepotu svoju vlastitu, nije ni primjećivao.
A ona je, svim drugima, silno smetala.
Cvijeće, stabla, sunce, čak i oblaci, svi su bili ljubomorni na stvorenje to malecno, lijepo, čudesno, toliko da ih je sva ta ljepota boljela. Sunce bi se mračilo, oblaci grmjeli, cvjetovi pupoljke u bijesu gubili.
Željeli su od njega sve ono što sami nisu imali. Letjeti.
Gledali ga, i sve zamišljali kako bi taj sretni let skratili. U zlobi se svojoj dogovoriše da mu krila potkrate, boje unište, a radost u tugu pretvore. A kako će to učiniti. Tako da zaboravi letjeti.
Kao da će, zbilja neobično, let mu uzevši, sami uzletjeti.
Nježnim mu glasom, lahorom šume šaputali: imaš sve lijepi leptiriću, samo što u svojoj radosti zaboravljaš prave dražesti, zar ne znaš da postoji nešto slađe i od letenja? Misliš da imaš sve, a zapravo nemaš, pa zar ti ne znaš kakva je slast mirovati, visoko u krošnjama, i grickati listiće tako mirisne, da ti od radosti drhte nosnice. Izvoli probati, neće te razočarati.
Mlad i naivan, leptiriĉ je u klopku dolepršao, u krošnju visokih dudova, i bilo je istina, obilje je zamamno mirisalo, i ako nisi imao mjere, moglo te posve proždrijeti. A mladi leptiriĉ nije to znao, nego je slast kušao, i više nije mogao prestati. Nije se mogao oteti, jer više se ništa s tom slasti nije moglo usporediti. Njegovi su prijatelji likovali.
A njemu se sirotom cvijeće sve bljeđe činilo, drveće najednom staro i tromo postalo, sunce kopnilo, čak su i oblaci postali tako silni i golemi, a planine sve tamnije i strašnije. I kad se nasitio, zbilja nasitio, onda je poželio od sreće malkice krila svoja protegnuti, i cvijeću, stablima, suncu i oblacima zahvaliti što su skrivenu tajnu s njim podijelili.
Samo što, krilca su njegova od silna prejedanja tako teška teška postala, s tijelom se spojila, i cijeli je sav nekako kao zgusnuta loptica postao.
Pokušavao, jer nestrpljiv je bio da radost svoju podjeli, ali nije uspio.
Malo ću, malo, načas dremnuti, pa onda prijateljima poletjeti. Dan je lagano u noć prelazio, a njegova su krila tiho drijemala.
Čuo je, ili mu se tako snenom činilo, zluradi smijeh cvijeća, stabala, i oblaka, kako se mali ždero konačno primirio, i više im neće smetati svojim lepršavim malim letovima.
Silno se silno, leptirić rastužio, i poželio od podsmijeha njihova sakriti, da ga nitko ne vidi, dok plače i pati. Suzama je sebi ispreo svilenu čahuru, i cijelu noć svijet u svoj njegovoj ljepoti sanjao. U kukuljici je neprestano iste misli prebirao: kako je sve to nepopravljivo otužno, ta zašto su mu to učinili, zar nisu vidjeli da ih voli iskreno, da se divi njihovoj ljepoti, zar bi ih on ikada mogao zasjeniti. Zašto su mu htjeli uzeti ono što voli najviše, i što ga čini leptirom. Zar su bili ljubomorni. Pa to je tako nesretno. I zaključi leptirić punašni, da oni zbilja jesu jako, jako nesretni, jer ne vide očito.
Cvijeće je tako lijepo, delikatno, mirisno, zar to nije dovoljno, zašto bi još moralo letjeti?
Drveće je tako moćno, nesputano, krošnjama se za suncem povlači, a lišće tako lijepo šušti, pa zašto bi još moralo letjeti. Sunce je tako toplo, i dobrostivo, bilje bez njega ne može živjeti, zar može nešto više poželjeti? A tek oblaci, pa oni i kad su teški i prijeteći donose zemlji takvo obilje, zar to nije dovoljno, tako slobodno plove i krstare, zar bi morali i letjeti.
A onda je tužan shvatio, cvijet kad leti prema zemlji, i lišĉe sve, ono zapravo umire, sunce leti i pada iza planine i preko noći umire, oblaci nebom lete i kišu svoju kad isprazne nestaju i umiru. To ga je shrvalo, jer on kad bi letio, on bi živio, a oni jadni umirali, nestajali. Tužan je shvatio tugu njihovu, pa se ražalostio, zašto se toliko na njih ljutio.
I tako je leptir snio i mislio, i priču svoju u tuzi i samoći ispreo. Do zore istkao je prekrasne niti svilene. Oponašale svu ljepotu prirode. Raznobojne kao cvijeće najljepše, meke, kao lišće šuštave, prozirne kao bistre vode izvorske, tople, kao sunce raskošne. Ljepotu su prirode podražavale, i kad bi je gledali, odmah biste shvatili, kako lijepo je sve i mudro u prirodi raspoređeno, i kako imaju se svi čemu diviti, i ništa tu ljepotu ne može nadmašiti. Svilom se leptirova tuga prikrila, a sva ljepota razotkrila.
I tako je sva umjetnost nastala.
A leptira su dudovim svilcem prozvali oni što su mi ovu priču staru ispripovjedili.
I dan danas taj leptirić tka niti čarobne.
Ostavite odgovor