04.05.2014.
O. P. je mrtav. Namjerno mrtav. Skočio je sa krova zgrade u kojoj je živio sa maćehom. Jedino dijete mrtvog oca i odavno umrle majke. Padao je silovito kao odron, propadao brže od svakog lifta. Završio je u srcu prometne ulice. Prekinuo na trenutak običan dan. To je poslednji čovjek koji bi se ubio. Čvrsto sam vjerovao u to. Uredan zivot. Uredna karijera pravnika i opštinskog službenika. Vođenje računa o svim detaljima, o svakom obroku. Život po receptu. Nikad preko mjere i crte. Čovjek koji voli sebe. Bez sumnje u svoj pristup i svoju priču. Imao je dvije velike želje: da nađe finu djevojku, i da čuje Azru uživo. Našao je finu djevojku, i čuo Azru, doduše okrnjenu. Bez Branimira.
Čovjek koji je ostvario želje, pomenut je u novinama. Kratak, lažan i sporedan tekst o lokalnoj korupciji. Ispitaće se, pored ostalog, učešće potpisa opštinskog sekretara O. P. Sve je ostalo na ovom tekstu. Obična novinska insinuacija koja ga je vjerovatno slučajno uvukla i progonila. Progonila do smrti. Javna sramota do koje ne bi ni došlo. Jer nije ni moglo da dođe. Osim u njegovoj glavi. Prevrtanje oca u grobu, tradicionalnog autoriteta i dugogodišnjeg službenika. Mrtvi čuju glasine. Opet samo u njegovoj glavi.
Dao je djevojci novac da izađe i da se provede sa drugaricama te večeri. Te večeri kad je mnogo pušio na krovu zgrade. I tresao se. Od prohladne majske večeri. I blizine vječnosti. Mogao je da se požali mom bratu koga je mnogo volio i sa kojim je učio. Ne. Čuvao je muku samo za sebe. I sačuvao.
Zapisao je na svom fejsbuk profilu:
,,Vrijeme… Svjedok svih volja i nevolja… Svih sreća i tuga… Svakog veselja i plača…. Godine…. Samo tutnje i nose sa sobom sve i svašta… I što smo voljeli i što nijesmo voljeli… I što ćemo voljeti i što nećemo voljeti… Razgovori sa prošlošću… Od kojih i od koje nema vajde… Ali duhovi prošlosti se bude u neko doba… I na neke datume… I pokušavaju da podsjete kako je bilo kad je bilo…. Ljubavi… Tolerancije… Veselja… Bezbrige… Svega dosta… Da se pamti… Jedne godine sam dao riječ sa još dostinom … Da ću biti dobar drug… I nijesam odustao od toga… Zbog svih mladih i zanesenih nosilaca spomenice iz 80 i neke… I još ne odustajem… Možda su neki činioci uspjeli da uzmu mladost i odrastanje … Ali nijesu uspjeli da uzmu Štulića, Milana, Blažića, Predina…. Nijesu uspjeli da uzmu uspomene… A one ne daju da budemo isti…”
Pročitaću ovo posle smrti. Nijesam znao ništa o njegovoj melenholiji i njegovim objavama na društvenim mrežama. Nijesam znao ništa o ovom dragom čovjeku.
Pamtim trenutke sa njim. Pamtim ga sretnog u birtiji dok pjeva Nervoznog poštara. Pamtim ga dobro raspoloženog u našoj kući. Brat ga ispituje o generacijskim drugarima kojih se kroz maglu sjeća. O. P. je sa radošću odgovarao. Sve je o svakome znao. Vidim ga u vozu za Beograd kako mirno i pedantno skida sočiva i stavlja ogromne naočare, dok u kupeu do našeg ekipa iz Nikšića pije i divlja. Ili sretnog, potpuno sretnog, kako sjedi na tepihu u stanu na Banjici, u društvu atraktivnih djevojaka. Metalni novac mu ispada iz džepova. U nekim drugim okolnostima o ovome bi vodio računa. Ali ne i ovaj put.
Rekao bi mi sad:
,,Stari zajebi tu priču”…
Ostavite odgovor