To što sam tužan, to što te volim…
I što se srce kida svakim danom baš,
ne znači ništa, osim da te molim
da odeš daleko i da se ne vraćaš.
To što treba druge da gledam i ljubim,
a tebe ne mogu, to kida me…
I zato želim da te izgubim
da te ne vidim i ne čujem.
Puštam da ideš, kao neka…
Hm, kukavica,
puštam da odeš i ne držim te,
ruku ne želim, ne želim ništa,
samo zauvek da nestaneš.
Još jedan dan, pa opet drugi,
došao treći, ja nemam kud!
mislim na tebe, pravim se lud,
kažem nestaćeš, a doći ćeš…niotkud.
Ostajem sam, srce na pola
i tako kako je, nek kuca baš,
briga me što nisi moja,
baš mi više i ne trebaš.
I vreme teče, druge su tu,
druge kraj mene, pružaju utehu,
a ja još malo mislim da
neću,
znati za tebe i našu sreću.
Još jedan dan, pa opet drugi,
došao treći, ja nemam kud!
Mislim na tebe, pravim se lud,
kažem nestaćeš, a doći ćeš…niotkud.
I tako venem i tako čeznem,
i tako jecam što sam te pustio,
mislio da znam šta je baš dobro
i tako ispravno postupio.
Ali tu je ona, i tu je još jedna,
i tu je više njih i samo se ređaju,
i ja ih volim, i sve su lepe,
i sve su iste, i tako mi ne trebaju.
A ti se vrati, ako poželiš,
da budeš tu opet kraj mene,
pustiću te blizu, baš gde si bila,
i bićeš moja kao što treba.
I takva ljubav mora da bude.










Ostavite odgovor