Velika pobjeda ljudskog poretka, povikaše u glas oni koji su do sada bili bezglasni. Povikaše sada nekim tuđim glasovima. Podižu ruke u vazduh, u prazninu koja sada pliva među njihovim prstima, zavodeći vješto njihove dlanove kako bi sa tom prazninom zaplesali. Vikom i urlicima proslavljaju rađanje novog čovjeka. Od jačine tih urlika neka popucaju sva ogledala tradicije. Više nisu potrebna. Zašto da gledamo stranca u njihovom odrazu? Stranca koji, iskolačenih očiju i bezglasnim jaukom, postavlja bezbroj pitanja na koja, čini se, nema odgovora.
Desilo se zatišje uma. Do trenutka kada ga bura sopstvenog ludila potpuno ne potopi. Majka priroda napokon je ispustila čovjeka iz sopstvenog skloništa i sada šapati govore kako više ne može pružiti ono što je novom čovjeku potrebno.
Sa druge strane, kada bi duša progovorila, nezavisna od naših tijela, baš kakva i jeste prema svom stvaranju, njen šapat tada ućutkao bi glasove šume koja nosi ime Svijet.
Hiljadama godina unazad ljudi su, kao tobože razumna pa čak i umna bića, posijali otrove zla na Zemlji. Posijali nemoral, pohlepu i moć kao jedno od najvećih zla. Ako je posijano i njegovano nešto čiji dah zaudara na zlo, kakve plodove je čovjek zamišljao da ubira? Plodove mnoštva mogućnosti? Lažno šarenilo izbora?
Danas moderni čovjek ima sve to ali najviše prazninu koja je u svakom treptaju njegovog oka. Harmonija između neba i zemlje kao da je iščezla i za časak Dionis je protjerao Apolona u dubine tame, zarobivši ga tamo lijanom pohlepe i bluda. Nakon nekog vremena ono što ostaje Apolonu jeste samo njegov promukao glas. Promukao od upornog dozivanja tog istog umnog čovjeka. Taj glas, kako vjekovi nestaju u plamenu vremena, postaje tiši. Sve duže je potrebno da bi ga neko čuo. Neko ko već nije zaveden urlicima snažnog Dionisa. Na raskršću Dobra i Zla izbor je, kažu bar, na čovjeku. I zaista kako izabrati?
Da li nam je poznato između čega biramo? Plovimo talasima modernog doba koje je kreiralo kalup takozvanog idealnog čovjeka. Treba naglasiti da takav kalup nije imao niti će ikada imati za cilj da se prilagodi čovjeku. Da oslobodi njegov duh. Da pusti njegovu kreativnost u slobodan trk poljem zelenila. Suprotno tome ovakav kalup šalje drugačiju ali vrlo jasnu poruku. Sada je čovjek taj koji će se, pognute glave, bez glasa, prilagoditi kalupu koji je neko, igrajući se Bogova, kreirao za čovječanstvo.
Kako je svojevremeno filosof Levinas pisao – čovjek je zaista postao isključivo biće potrebe. Takva potreba u čovjeku može se vjerodostojno opisati kao zvijer iz Danteovog uvodnog pjevanja u djelu Božanstvena komedija. Dante piše o zvijeri koja sije klice zla i straha u čovjeku. To je zvijer koja dušu posipa pepelom. Čini je mrtvački uspavanom. A tako je zlobna i tako gladna da nikada svoju pohotu ne zadovolji, već poslije jela još više je gladna.
Pitagora kaže: ’’Nauči vladati nad trbuhom, snom, požudom i ljutnjom’’. Ukoliko pažljivije pogledamo ovakav Pitagorin stav, možemo primijetiti da nije slučajnost kako se baš ovladavanje trbuhom nalazi na početku rečenice. Vladati trbuhom znači ovladati glađu. Zaustaviti gladovanje u granicama koje su primjerene čovjeku kao duhovnom i umnom biću. Vladati glađu znači vladati svojim požudama. Ako ovladamo vlastitim požudama možemo ovladati sa emocijama (negativne vrste). Dok opet emocije jesu ono ‘nesvjesno’ što određuje naše snove. Ono što uzburka naše biće, kao mjesec more i okeane. Uzeti nam dah i odrediti ritam disanja. Glasovi, neki daleki, šapatom govore kako je krivac ona tamna strana mjeseca koja je ovladala ljudima. Zaustavimo se ovdje na trenutak- dva. Ako jeste, zar to znači da nam sunce više ne sija? Ako ono ne sija, kakvu to zoru čovječanstvo dočekuje? Kakav sumrak ga polako uspavljuje? Da li to znači da mrtvi živimo? Pitanja bez odgovora. Filosofija je majstor svog znanja kada treba pozvati na buđenje. Međutim, ne može svako, iako “zaroni” u vlastitost. Da pobjedi ono što ga iznutra truje. Ono što dušu kida na parčad, ali je nikada ponovo ne sastavi. Pogotovo se ne može iz te vlastitosti vratiti isti kao što je bio prije skoka u sopstveni ponor. Jer, onaj ko se zaputi takvim sopstvenim stazama ne sreće nikoga: to sa sobom donose „sopstveni putevi“. Čini mi se da ne postoji opasnija rabota nego čovjeka današnjice ostaviti sa samim sobom! Tog časa čovjek, kao opijen, nimalo trijezan, započinje ples sa vlastitim demonima. I kao što nam je istorija, vječni saputnik života, do sada pokazala rijetko kada je umnost čovjeka ta koja stvara muziku. Očarani čovjek ovom magijom “napretka”, vlastite je oči prilagodio tumornim danima. Navukao je veo magle na pogled vlastite duše. Zbog toga Izvor, od kojeg dolazi, više ne može vidjeti (osjetiti).
Nošen nekom vrstom čudnog osjećanja, postaje rob moći koju je sam stvorio. Modernosti nije potrebna priča o duši!
Istina, kaže Lav Šestov, traži od čovjeka da padne na koljena. Zbog toga nam ne treba istina, protjerali smo je! Kao sijevanje daleke munje danas dolazi pitanje – šta je to što se događa? Jedan treptaj oka i evo nas u masi, jednoj ili drugoj. Glasovi oko nas više nisu tiha žuborenja različitih stavova, mišljenja. Sada su to naredbe, ucjene, prijetnje S tim u vezi, kroz dijela filozofa Ivana Iljina provlači se teza koja veoma jasno kaže da zabrana i prinuda, prijetnja i strah, mogu da iznude kod čovjeka samo licemjernu ‘ljubav’ i licemjernu ‘vjeru’, te takve iznuđene, prividne, neiskrene manifestacije skrivaju iza sebe ili direktno lukavstvo, ili pak preplašeno obamrlo srce. Tako da svi napori i pritisci vlasti postižu jedino to da istinska vjera propada ili se uopšte ne začinje u ljudskoj duši. U njoj sve postaje vještačko, nategnuto, podvojeno, neiskreno i otuda nemoćno. Duša sebe zaboravlja.
Vjekovima se proslavlja velika pobjeda ljudskog poretka. Ali to nije pobjeda čovjeka. U podzemnom svijetu dah sreće je kratak. Sloboda se skamenila poput kakvog voska jer je svijeća svjetlosti ugasila svoj plamen još odavno .
Kada su stvari tako postavljene, kada je novi sistem izgrađen na lažima, manipulacijama i obmanama, da li možemo da govorimo o bilo kakvom vidu duhovnosti u ovoj ‘naprednoj’ civilizaciji koju živimo danas. Odgovor, čini mi se, drijema negdje unutar našeg bića. To je drijemež koji je satkan od slatke gorčine koju je taj siloviti ‘napredak’ donosio sa sobom. Poput kakvog pješčanog tornada oduvao je stare vrijednosti. Prekrio ih prašinom kako bi pod njim iščezle zauvijek. Šta se očekivalo? Očekivao se procvat, kao poslije svake oluje. Bar je modernost tako obećavala. Ipak, sve što je ostalo jesu – ruševine.
Sistemi u spoljašnjem svijetu (društveni, kulturni, politički) nisu jedini koji su doživjeli ono čuveno ‘izvrtanje’ iznutra. Čovjek, kao biće koje u njima egzistira, prvi je uzročnik jedne takve promjene. Modernost je vrhunski umjetnik. To je umjetnik koji je, još u dalekoj prošlosti, povukao prvi potez oštricom prerušenom u kist. Zarezao je duboko unutar samog bića čovjeka. Takav rez za sobom ostavlja jedino pukotine. A one su uvijek poput otvorenih vrata za bilo kakvu vrstu čudovišta koja će od tog trenutka slobodno da izgmiže kao ispod bilo kakvog kamena ili iz bilo koje stijene.
Plan modernosti imao je jedan potpuno novi uzlet. To je uzlet za koji se vjerovalo da je bio uzlet prema Gore. To je trebao biti uspon jednog novog čovjeka. Suočavanje sa čudovištem značilo je veliku pobjedu novog čovječanstva. U takvoj pobjedi riječ je zamijenilo zlo. To je zlo kojem čovjek bez ikakve zadrške govori “da” na sve “savjete”. Zato se kaže: pakao je vječan. Bez riječi gubi se svaki princip. Bez riječi, čovjek je kao bez izdisaja, dok s druge strane, udisaj predugo traje.
Čovjek ne može da se nadiše, nešto ga guši iznutra, ne dozvoljava mu taj izdisaj olakšanja. Uskoro on ostaje bez riječi, jer je olako daje. Usta su puna tih istih riječi ali današnji razum ne razumije njihovu simboliku, njihovu suštinu. Jer u takvom govoru svako značenje i simbolika iščezavaju iz svake riječi, iz svakog pojma.
Vrijeme, koje je preplavljeno pričama, izrodilo je čovjeka bez glasa. Zbog toga je njegov svijet napušten od strane onog koji je do sada upravljao brodom njihovog života. Prepušten sebi čovjek je prepušten sudbini svojih ponora. Nasilnički on, još od tog trenutka, pokušava da sledeći obrt učini vječnim. Da potčini Bogove i anđele. Sve što je ovozemaljsko neka se vine u visine kojima ne pripada. Sve što je razumu ne razumljivo neka propadne u dubine zaborava. Vješto je demon progresa bacio zemljanu prašinu u oči čitavog čovječanstva.
U podzemlju, gdje nam se pogled navikava na mrak, istinski vid se lako izgubi. Jer tama je mjesto pogodno za razne utvare mašte i uskoro počinje biti teško razlikovati ih od onih stvarnih. Oko čovjeka, uslijed pometnje čula ili usljed preosjetljivosti čula, sve su same nemani. Od njihovih dodira čovjek zastranjuje. To su nemani koje ga protjeruju prema rubovima. Čuvari Zvjer kroz koju čovjek prelazi u ništavilo. Zbog poriva iz stomaka, završava nazad u stomaku gdje ga vari velika zvijer kasnije zvana Moderna. Iako progutan, novi čovjek je zanosu.
Ali on ne zna da, kako vrijeme prolazi sve više liči na davljenika. Jer i čovjek u zanosu i čovjek koji se davi dižu ruke u vis. Prvi to radi u znak slaganja sa svim postojećim ali drugi u znak protivljenja njima. Suština je u tome što ih je teško razlikovati jer ni sam čovjek sebe ne vidi kao davljenika iako ga već uveliko, sve veći, valovi progresa ostavljaju bez daha. U trci za boljim sutra čovjek je već uveliko na samoj granici da izgubi sve ono što mu duša daruje kao poklon. Izgubiti će vječnost koja je čitav jedan poseban svijet. Od sebe ga on sam polako krade iz dana u dan. Pokušava neprestano da je doživi, pa čak i nadživi i to sve na ovim ovozemaljskim putevima. Želi je ščepati u zagrljaj ovozemaljskim naukama i osjetiti ovozemaljskim čulima.
Zemlja je dočekala čovjeka koji je ušuškan sa svih strana, sa hiljadu i jednom pričom od koje je svaka ona koja je istinita. Mnoštvo istina stvorilo je posebno mjesto. To mjesto jeste mjesto zloduha.
Kada na satu otkuca ponoć (kažu, uvijek đavolje vrijeme) šta nam se nudi? Nije ni važno, dokle god se nešto nudi, nama je dobro. Kao sibirska zima, moderna je ‘zagrijala’ naše kosti. Takva zima današnjeg čovjeka prati dok god je životu. Premoreni od hladnoće svakodnevnice, ljudi uskoro postaju nesposobni za bilo šta drugo osim za bijeg u nepovrat. Nastupila je apokaliptična sigurnost novog, modernog doba. Da li je to sve što nam je preostalo? Ako jeste, onda treba prezimiti ovu epohu. Neka nam to bude novi slogan.
Povukavši se u sebe, čovjek je pustio neke bezglave i bezglasne da propovijedaju i šire svoje urlike. Ali da li je propadanje u ponor neophodno jer je zlo koje nas tamo gura nezaustavljivo? Zvuk ćutanja. Svjedoči neko ili nešto ovom ljudskom propadanju ali i ćuti, ne namjerno Možda je takav svjedok izgubio sposobnost govora, možda je poželio, zbog užasa ispred sebe, da zaćuti zauvijek. Čudna situacija, u vremenima kada je spasonosni govor prijeko potreban, pored čovjeka nalazi se jedino ćutanje svjedoka koji u sebi vrišti do pucanja glasnih žica ali mu sa usana sklizne sasvim nečujan zvuk. Taj svjedok jeste naš čovjek o kojem je bilo riječ na prvim stranicama ovog rada.
Čovjek koji slavi pobjedu ljudskog poretka u svijetu koji odavno nije ljudski. I na kraju, samo jedno pitanje iskrsava. Ono juri i otima se, kao najgladnija životinja, sa drugima. Kako bi nas, prije svih, upitalo: Da li će nam duša, kroz pogled, svitanje ikada ugledati?
Ostavite odgovor