Nebom su plovile neke misli razne.
Težile svom uzvišenju kako više ne bi bile prazne.
Zemlja postala je suviše teška i ista.
Misao čista, kao kapljica vode u ovoj pustinji, jedino može da zablista.
Nije česta, zato je i vrijedna.
Zaslijepiće oči mnoge svjetlost njena.
Ponovo progledaće samo oni što sjenke love,
jer svjetlost ne traže oni koji se tame boje.
Zaboravljeni vratiće se u sjećanja naša,
dok tiho šapuću o milosti spasa.
U pukotinama vremena, gdje tišina boli,
njihov glas opstaje, iako ga rijetko ko voli.
Zjenice zaigraće od nevjerice strašne,
dok obamrla srca naša ne ujednače
ritam svog davno izgubljenog glasa.
Tada će misao prestati da bude sama,
i postaće put, a ne rana.
Jer nije svaka misao data da se shvati, neke su tu da nas izgubljene vrati.
Kad zemlja pritisne i umori dah, one se jave tiho, jače nego strah.
Uči nas kako se ćuti i traje, kako se pada, a duša ostaje.
I dok u tami mislimo da tražimo spas ta misao čista ponovo će nam dati glas.
Ostavite odgovor