Kad se birala opcija u koju verziju poslije smrti vjerujemo, uvijek sam glasala za reinkarnaciju. Čak sam imala razrađene teorije objašnjavanja svojih iracionalnih strahova. Pravdala sam ih zaostatcima strahova iz drugih života, koje sam živjela kao pripadnik faune, a ne ljudske vrste. Zabavne su te teorije bile drugima, iako su obično za sebe imali svoje ljudske ambicije i vjerovanja. Kao da se želje ostvaruju i u zagrobnom životu.
Ali, moj glas upali. Poslije smrti u životu žene, ponovno se rodih u tijelu muhe. Brzo je bilo, brže čak i od administracije ljudskog svijeta. Prije nego je moja porodica završila proceduru oko sahrane, već sam uspješno letala.
Zbunjena zbog naglog odlaska s ovog svijeta, htjela sam pozdraviti i vidjeti svoje najvoljenije, ali krila nisu imala kapacitet i veličinu da me nose s jednog kraja grada do drugog. Željela sam im reći da reinkarnacija iz jedne u drugu vrstu postoji, ali nisam znala kako. A baš sam željela, jer sam znala da bi im to bilo zabavno. Sjetih se da neki od najbližih i ne vole muhe. Neki ih istjeruju iz kuće, drugi ubijajaju, a treći su postavili mrežice na prozore da im ni muha ne može ući. Odlučih ih sve sačekati na groblju i svojoj sahrani.
Čekajući da prođu sve komplikovane procedure sahrane, za koje je jasno da će se završiti na ovaj ili onaj način (niko još nije ostao kažu, pa neću valjda ni ja), sjetih se da sam baš dobro probrala momenat umiranja. Vrelo ljeto, koje za života žene nisam podnosila, ali za opravdanost leta muhe odlično.
I dođe povorka sahrane. Zbunjena, raznolika i spetljana kakvi su bili i za mog života. Došli su da me isprate tužnih izraza lica, neki čak i plaču koliko vidim. Došlo je dosta ljudi čini mi se, ali iz nove perspektive sve se čini brojnije nego što jeste. Neki dotjerani i zaštićeni šeširima, kapama, sprejevima… ali nije slučajno što sam muha, a ne komarac. Dosadna i iritantna često, ali uvijek bezopasna. Ne znam da li je vid mlade muhe bolji nego vid umrle žene, pa nisam sigurna da stvarno plaču. Zato pokušavam sletjeti na obraze majke, oca i brata. Srećom dali su im jaka sredstva za smirenje, pa za razliku od ostatka sahrane ne mašu rukama da me otjeraju. Pokušaj slijetanja je ipak težak, jer počnu mahati rukama i tjerati me jedni s drugih… Brane se i štite međusobno, baš kako sam željela da čuvaju jedni druge. I uspijevam sletjeti na jedan od njihovih obraza. Nisam sigurna na čiji, jer su spojeni u zagrljaju. Osjetim da je vlažno i zaboravim pokušaj objašnjavanja da reinkarnacija postoji. Nadjačala je sreća što plaču za mnom.
Reinkarnacija u različite vrste je sjajna i zanimljiva, ali egoistična potreba da se bude voljen i bude dio grupe se prenosi izgleda s vrste na vrstu, zajedno sa sitničavosti, strahovima i mnogo toga drugog. Ili su to univerzalne vrijednosti živih vrsta? Da li je… neću saznati, jer se upravo utapam u njihovim suzama. Reći ćemo da se utapam u tuđim suzama, a ne u znoju grobara, koji baš danas radi duplu smjenu. Neka tu teoriju obori bilo ko ako može. Suze su spasile ovaj put i one koji ostaju, i mene da ni u drugom životu ne letam kao muha bez glave. Posljednja misao je bila da je život kratak svim vrstama, ali da je duži ne bismo ga cijenili. Dosađivali bi se, a nove nas avanture čekaju. Ali tu ću teoriju objašnjati u drugom životu.
Ostavite odgovor