Iz nove knjige „Potpuni bauk kruži polusarajevom“. Izdavac Art Rabic, Sarajevo, 2025. godine.
https://www.knjiga.ba/potpuni-bauk-kruzi-polusarajevom-k0654.html
Gela
Gelu sam upoznao preko brata. Njih dvoje su bili dugogodišnji drugovi još iz školskih dana, ali je ja do rata nisam poznavao.
Za razliku od brata, ja sa Gelom nisam sticao prijateljstvo. Ona je postala moja najbolja prijateljica istog onog poslijepodneva kada me je brat upoznao s njom u ulici Danijela Ozme. Zapravo, Gela je meni tada postala veća prijateljica nego što je bila bratu. Preko nje je moj brat i mene bolje upoznao, recimo kad se prijatno iznenadio kako sviram na klasičnoj gitari pop i rock pjesme. Do tada on je mislio da samo sviram, „Mocarta i Baha.“
Postoje tako neki ljudi koji ti u život dođu potpuno nenajavljeno, i tek kasnije, mnogo kasnije, shvatiš da je sve to imalo razloga i da ništa u životu nije slučajno.
Gelin se stan nalazio u zgradi odmah prekoputa moje pa smo se odmah počeli intenzivno družiti. Ona je uvijek bila okružena sa užom rodbinom i malim krugom prijatelja u koji sam i ja ušao.
U njenom stanu smo proslavljali rođendane, osluškivali granate u vrijeme najvećih granatiranja grada, kuhali, pjevali, slavili Nove godine, smijali se psu Arčiju koji je uzimao pseće sedative jer je bio pod velikim ratnim stresom.
U svim situacijama, i onim teškim i onim radosnim, a bilo je i takvih u ratu, bez Gele se ništa nije moglo ni započeti ni završiti. Koliko sam samo puta još sa vrata njenog stana pitao:
-Je li Gela tu? I ako nije bila, ja bih se najradije vratio odakle sam i došao pa navratio ponovo, kasnije kad ona dođe.
I zaista smo svi mi okruženi oko Gele htjeli što više vremena provesti s njom, i uvijek bi se javila neka vrsta ljubomore kad bi se Gela i društvo skupilo, a ti nisi mogao doći zbog ne znam kojeg razloga.
***
Meni nikad nije bio drag pojam „sarajevska raja.“ Previše zloupotrebljavan, pojam „sarajevska raja“ često nije bio to što bi trebao biti jer su to većinom bili papci. Tanka je linija između one užegle, papansko-mahalske note koja se glasno busa u prsa potiskujući ostale, i zaista pripadati sarajevskoj raji. Ako ćemo procentualno govoriti, 1-2% je prava sarajevska raja dok ostali se nameću i guraju da uđu u nju. Biti poznat je najmanje važan kriterij za ulazak u sarajevsku raju. I tu se, zapravo, kola lome. Nije isto biti poznat papak, i biti poznat i pripadati sarajevskoj raji. Mi ovdje govorimo o dva dijametralno suprotna pojma. Problem, također, nastaje kad ti se papci dive. Dive ti se, a da ni sami nisu svjesni, što si među njima najveći papak. Što imaš, recimo, svoju privatnu benzinsku pumpu…
Pa bi ovaj, dakle, do kosti srozan pojam, baš kao što stvari stoje i sa dodjeljivanjem „Aprilske nagrade grada Sarajeva“, koju danas dobiva svako, najbolje bilo ukinuti.
Pa da se više ne brukamo kao što se već vijekovima brukamo sa mnogo stvari a sve iz nekog čudnog, „bosanskog inata.“
Zato želim nešto razjasniti. Gela nije ta „sarajevska raja.“ Bolje joj je sa ove druge, naše strane. Strane nas Sarajlija iz strogog centra grada. To možda ona nije znala, ali ne znam i zašto bi to bilo toliko bitno za nju. To možda ni ljudi oko nje nisu primjećivali, ali i zašto bi?
Gela je ulijevala sigurnost, vedrinu i smiraj. Od nje je u ratu svako mogao da nauči sistem preživljivanja. Ona je bila nada da će sve, pa i ovaj rat, jednom proći i da će sve opet biti uredu. Gela je imala ulogu Majke Tereze za sve ljude oko nje. Sa njom je rat bio dosta podnošljiviji. Bila je jaka osoba i na njoj nikada nisi mogao primijetiti da joj je rat teško pao, a naravno da jeste. Gelu su poznavali i najveći lopovi, šaneri, jalija, lokalni komandanti, policija, opštinari – čitaj lopovi, i oni visoki košarkaši i niski profesori, doktori. Iako možda nije imala podobno ime, Gela je imala prolaz svugdje. Zato što je bila jedna dobra duša.
Gelu sam naročito cijenio jer je imala neku specijalnu vezu sa mojom majkom.
I milion puta kad bih se vraćao iz dežure, sa linije ili terena i pitao majku je li šta jela, je li gladna, odgovarala bi mi:
-Nisam. Bila je Gela. – i to je tako majci bilo normalno da joj je Gela sve vrijeme donosila hranu, kao da joj je ona rođena kćerka, a ja niko i ništa.
Kad nismo imali hrane, brašna za uštipke, mama bi samo pokucala na Gelina vrata i brzo se vraćala se kesom brašna.
-E moja Gela! – govorila bi majka.
-I moja. – rekoh.
Gela zauzvrat nikada ništa nije tražila, samo da joj dođem i sviram gitaru. Imala je svoje omiljene pjesme bez kojih ni jedan dernek kod nje ne bi mogao da prođe, „Spavaju li oči nebeske“ od Zdravka Čolića, pjesmu za koju nije bilo muzike pa sam uradio aranžman za gitaru, i „Oprosti mi što te volim“ od Željka Bebeka. E, te dvije.
Koliko god da je bila jaka osoba, i Geli je trebalo opuštanje. Čini mi se da ju je moja gitara opuštala. Stoga, kad sam kod Gele, htio sam da sviram gitaru najbolje na svijetu, samo da joj ugodim. Najviše me radovalo gledajući je kako pjeva u behutu. To je bilo najviše što sam mogao da pružim mojoj Geli.
***
Jednog dana dok smo dernečili kod nje u stanu, vojničkim cokulama zalupaše na vrata oni minđušari, manekeni rata. Vjerovatno sa ulice čuli kako kroz prozore, na kojima nije bilo stakla već su bili obloženi onom plastičnom UNHCR folijom, dopire graja i pjesma pa upadoše nenajavljeno.
-Šta se ovdje dešava? – Upita ovaj prvi što pravo sa ulaznih vrata uđe u sobu. -Izgleda da kod vas nema rata. Misterija?!
Meni već puna neka stvar tih manekena u uniformama, a pošto sam se osjećao debelo zaštićen kod Gele, još i pripit jer gdje ćeš dernek bez alkohola, ustajući sa fotelje rekoh…
-Slušaj ti mangupe, znaš li u čijem si stanu? Ne znaš, je li? U Gelinom! Heeej! U Gelinom! ‘Ajde sad briši odavde, i da te više nikad nisam vidio.
Minđušar i njegova pratnja se slatko nasmijaše, a onda ovaj prebaci pušku iz jedne ruke u drugu. Njemu, naravno, Gelino ime ništa nije značilo.
-TI, ni jedne više! -skoči Gela ispred mene i zaprijeti mi prstom, a onda odvuče ovog u kuhinju i nasamo sa njim razmijeni dvije tri riječi. Nakon dvije-tri minute izlaze oni, ovaj uze iz zdjele sa stola nekoliko Gelinih uštipka i svi bez ijedne riječi izađoše preko vrata.
-Znaš šta… -reče mi Gela, koju prvi put vidjeh ljutu, a dok smo još mogli da čujemo njihove stope kako silaze niz stubište.
-Jebi se! Tebe će neko ubiti zbog jezika.
***
Gela je otišla iz Sarajeva u maju 1994. godine. Njen odlazak me je više pogodio nego bratov. Shvatih da smo sada majka i ja ostali potpuno sami. Često sam se znao penjati uz Gelin haustor i stajati ispred njenih vrata. Stana u kojem više nije bilo nikoga.
I kako to u životu i inače biva, Gela i ja samo izgubili kontakt na deceniju i dvije-tri godine. A onda sam je jednog dana sreo, potpuno slučajno u našoj ulici. Joj, kako smo samo bili veseli. Kako smo se obradovali jedno drugom. Dugo smo ostali u čvrstom zagrljaju.
-Haj’mo, bolan, na kafu pa da se ispričamo. -zove ona.
I otišli smo u obližnju kafanu, „San“. Gledam je. Ostala je ista. Ne možeš pohvatati kud sve idu njene žive oči. Pričali smo o svemu. Pokušavali da premostimo sve te godine. Da upotpunimo rupe. Zvala me da se preselim u Švedsku. Da tamo radim kao doktor.
-Ustvari, a zašto ja tebe moram moliti. -reče pa nazva na mobitel prijatelje u Švedskoj.
Nakon kraćega razgovora, mirno mi reče da je sve sređeno.
-Slušaj, prvo ćeš kurs švedskog, već te čeka termin, a onda ćeš preko jednog našega doktora početi kod njega raditi u ambulanti, pa će ti on sve dalje pomoći.
Moje je bilo eto samo da dođem. Pita imam li pare za kartu?
-Uvijek si bila ekspeditivna, Gela. -koliko samo volim ovu ženu, pomislih.
-Daj ba, ne seri. -naručuje nam još kafe.
***
U aprilu 2019. godine, iz Kanade prvi put dolazim u Švedsku. Dijana, njena sestrična, čeka me na aerodromu Arlanda. Vozimo se crvenom škodom do Geline zgrade koja je bila u centru Štokholma. Stari, kao puž spor lift diže nas do petog sprata. Gela nam otvara metalna vrata od lifta. Kaže da od uzbuđenja nije mogla da čeka u stanu pa je u papučama pred nas istrčala u haustor.
Isto onako nasmijana, isto vesela i vedru kao u ratu. I okružena istim onim dragim ljudima, rodbinom i prijateljima. Zajebavam je da je sebična jer je sve sebi preselila iz Bosne.
-E još i tebe ovdje da preselim pa da sam rahat onda. -grli me.
I opet sam Geli svirao na gitari one naše koje smo pjevali u ratu i opet nam je bilo lijepo. Govorila mi je da je sretna u Švedskoj. Da jako puno radi, ali da upravo voli takav tempo.
***
Drugi put dolazim u Švedsku. Februar je 2023. godine, i još sa Arlande, Dijana me vozi u samoposlugu Maxi. Kupujem Geli buket svježeg cvijeća. Voljela je cvijeće. Volim ga i ja jer mi je majka prenijela ljubav prema cvijeću. Međutim, ovaj buket što uzeh Geli, mrzio sam iz dubine svoje duše. Svi su moji dragi ljudi; otac, majka, brat… sahranjeni u Sarajevu tako da do tada nisam nikada nekom svom bio na grobu u inostranstvu.
Šiljasti, crni toranj iz doba romantizma u kontrastu s gotičkim elementima, stare srednjovjekovne crkve, Botkyrka kyrka, izgledao mi je sablasno. Od crkve se proteže uski šljunkoviti put po kojem Dijana i ja hodamo bez riječi. Stavljam cvijeće u „fišek“, koji ima funkciju vaze, zapalih svijeću i stavih je na hladnu, nadgrobnu ploču. „Stvarno njeno ime, Gela.“ Zadnji put sam joj obećao da ću ponovo doći za godinu dana. Možda i ranije. Ali onda izbi pandemija, Covid -19. Bože, hoćemo li ikada više naučiti da nam život sa lakoćom izbija naše planove, nadanja…
Osamnaest je sati. U Švedskoj noć pada vrlo rano i oblaci na nebu kao da su prošarani crnom tintom. Poče da provijava susnježica. Okrećem lice prema nebu i dopuštam pahuljama da mi se otapaju i slijevaju poput suza. Sjetih se one naše pjesme koju smo pjevali u ratu, „Spavaju li oči nebeske… znam da spavaju.“
Ostavite odgovor