Godine ne pišu istoriju koliko je čovek bio sam
i ne postoji broj koji meri dužinu tuge,
dok čekamo a znamo da se neće nikada više vratiti taj dan
polako se ukrcavamo bez ijednog kofera na daleke pruge.
Nekako još uvek pomislim da ćemo se videti sa namerom
u nekom šarenilu osmeha koje smo zaboravili,
ti ćeš se setiti samo kad budeš pročitala moje ime nad kamenom
da smo jednom ispod nebeskih zvezda zajedno bili.
Još uvek pamtim i lepim taj slomljen mozaik uspomena
žicom nežne harfe zavrišti bol u mojim grudima,
sva zlata ovog sveta nisu toliko dragocena
kao tren iskrene ljubavi koja nas čini baš ludima!
Kad ostare stihovi u dnevniku na prvoj strani
u bašti jednog mrtvog srca procvetaće tama,
u samo nekoliko reči ostaće ovi biseri poređani –
da si bila moja ljubav, so i rana…










Ostavite odgovor