Ako zatonem, ako se odmaknem, iznova vidim veliku istinu kao da je vidim prvi put. Ja sam biće svijetlosti. Nisam ovdje (na Zemlju) došla da ostanem, već da se uprkos svemu sjetim odakle dolazim. Ono što mi nekada onemoća vid jesu unaprijed određeni programi, navika da sam samo krv i meso.
Moje želje, moje misli, moje brige – sve su to samo uslovljavanja da zaboravim vlastiti duh. Kao da sam u nekom filmu. Ja sam glumac i režiser, nekada potpuno nesvjesna da se radi o filmu. Nekada zastanem, kao posmatrač svega: glumca, režisera, scenografije … Tek tada vidim istinu.
Nekada sam mislila da sam jako dobra osoba. Nisam sebi nalazila mane ( dok je nisam našla). Imala sam opravdanje za sve svoje postupke. Uvijek je postojao razlog da svoje loše opravdam dobrim. Bože, koliko je duboka nesvijest!
Ravnala sam se po vanjskim mjerilima, a dok sam radila kako i drugi rade bila sam dobra i opravdana. Dok sam se na sceni kretala onaj kako se kreću svi glumci, izvodila predstavu onako kako nalaže režiser, bila sam odlična! Prava dobra osoba! Gledajući oko sebe – bila sam čak iznad prosjeka. Oh, kako je duboko bilo poniranje kada sam, prvi put, pogledala unutra.
Bio je sasvim običan dan, ne sjećam se vremena, nit’ jel’ padala kiša ili je bilo sunčano – kada se nešto u meni pomaklo. Prala sam suđe, a ako se dobro sjećam, bila sam i ljuta. Ne sjećam se na koga i zašto. Znam da sam razmišljala što sam trebala reći toj osobi, u toj situaciji; što bi zvučalo pametnije, čime sam mogla dobiti taj argument… Misli su se ređale jedna za drugom, a razgovor sve predvidljiviji – dok se nisam upitala: zašto ovo radim?
Zašto ovo sad radim? Suđe sam ribala revnošću kojom bi mi pozavidjeli i najžešći perači podova. Žica je trljala metal kao vojskovođa žedan krvi; dok nisam stala, i samo pustila vodu da mi teče preko ruku…
Odjednom se u meni dogodilo nešto što nikada prije nisam iskusila: umorila sam se od onog dijela sebe koji konstantno nešto melje. Nikada potpuno zadovoljna, vječiti dijalozi, monolozi, ma nazovite kako hoćete…
Umorila sam se od misli koje lutaju, koje sve znaju bolje od mene, bilo to u prošlosti ili budućnosti; ali nikada, baš nikada, nisu usmjerene na sadašnjost.
Tko sam ja zapravo? Tko sam ja, i što mogu, kad maknem sve te terete? Tko sam ja kad se maknem sa scene, ili samo posmatram sebe na istoj? Tko sam kad prestanu misli o jučer, o sutra, pa i one o danas? Jer, nikada nisu “ sad “ , uvijek su zapravo u prošlom i budućem vremenu.
Sam pojam toga da ja zapravo ne postojim, osim kao glumac na sceni, izbio me iz cipela! Morala sam se pridržati za sudoper. Bio je hladan i čvrst, a ja sam bila topla i mekana, kao da prvi put osjetim vlastiti dodir. Mokrim rukama dotakla sam lice i osjetila svježinu vode na kapcima, obrazima i usnama. Kad sam otvorila oči bila sam jabuka, daleko otpala od stabla.
Nekako, kao grom – ali nježnije, niklo je shvatanje da prvi put gledam sebe otvorenih očiju.
Ništa me, nikada, u životu nije boljelo kao shvatanje koje sam pojmila tog dana: pronašla sam istinsku sebe, a nikada nisam ni znala da sam izgubljena.
Ostatak tog dana prošao je u suzama, gorkim i slatkim. Plakala sam zbog pogrešnih uvjerenja o tome tko sam – sebi, a i drugima. Plakala sam, jer sam prvi put vidjela vlastite greške u njihovom punom sjaju. Vidjela sam sva svoja opravdanja, kojima sam postala “ takav i takav “ glumac u priči ovog Svijeta. Više nisam mogla usmjeriti pogled ka drugima, jer je “ pod mojim tepihom “ bilo toliko toga zakopanog i glava mi je brujala od težine koju sam osjećala na grudima, od straha da živim – koji me pogledao pravo u oči – onako jednostavno i lagano, kako sam duboko u sebi davno skrila…
Plakala sam zbog svojeg velikog neznanja. Plakala sam, što se prvi put vidim baš onakvu kakva zaista jesam. U suzama se rodilo novo shvatanje: – ja nisam program, ja nisam moja prošlost, ja više ne moram biti glumac u ulozi života. Ja napokon mogu biti sam život!
I ovih dana dešava se da potonem. Nekada je lakše tako; samo mrvicu… Znate, ako zamislite da je duboka noć, i da svi oko vas spavaju – i vama bi sigurno bilo prirodno da se vratite na spavanje.
Tako i ja; ponekad se pustim i snivam kao ostali. Igram svoju “ veliku “ ulogu u Teatru Spavajućih Duša. Nekada je tako lakše prijeći svakodnevnicu – a, evo, čak i pišući ovu rečenicu, moja desnica se buni; zna da nema trunke istine da slobodno živi na tim daskama koje „život znače“…
Samo se zavaravam – a ne želim pogriješiti zavaravajući tebe, čitatelju. Lijepo je biti budan.
Nekada ćeš čuti težinu noći, a nekada huk sove, ritam zraka i pulsiranje zvijezda; i znati ćeš da negdje na ovom Svijetu postoje ljudi, budni, upravo kao i ti sam. Priroda će te pozdraviti istinom i tvoje misli postati će miran tok; tek nečujan potok što tiho žubori negdje u daljini.
Svijetlo i sjene, noć i dan, granice postojanja – postati će tvoji najbolji prijatelji.
U tvom će srcu biti radost. Velika radost i smirenje. Jer, kad spoznaš pravu istinu o sebi razumjeti ćeš i sve druge ljude, znati ćeš početak i kraj predstave; i, vjeruj mi – neće ti biti žao.
Samo, možda će ti biti malo teško čekati aplauz. Ipak, i u tom čekanju se veseli! Radost življenja otvorenim očima može biti data svakom koji je u stanju da sagleda sebe, istinski, srcem.
Nemoj se bojati. Strah je samo prastara laž, očvrsnuta vremenom. Strah nastaje onako kako nastaje i kamen zemaljski. A, svaki kamen se može razbiti… Raskucaj tvrdnuće vlastitog srca, neka teče ljubav. I živi, živi punim dahom!
Samo je jedna istina o nama, a svi je čuvamo duboko u svom srcu. Nadam se da ćeš je i ti naći.
Ostavite odgovor