Noć rovari po mozgu…
Haotične misli nasumično nabacane
zalepile se za sive ćelije
poput puža golaća.
Ne treba njemu druga kuća.
Nastanio se u mojoj glavi,
pa uporno burgija
bušeći rupe u sećanju.
Prečesto briše neke uspomene
u koje sam se vraćala kao u svetilišta.
Nadala se da će zauvek biti tu
kao svedoci sjaja i sklada,
radosti, ljubavi i iskrenih nada.
Šta sam bez njih?
I sama postajem puž golać
bez korena, kuće i utočišta.
Jer, kad sećanja nema
ne ostaje ništa.








Ostavite odgovor