Beograd su opisivali mnogi u njemu rođeni, a još bolje oni koji su se u njega doselili, kao naprimjer Momo Kapor. Pogled na prijestolnicu izvana drugačiji je nego iznutra, a kad na njezinim pločnicima proživiš dovoljno godina da joj upoznaš ćud, možeš je nazvati svojom. Iako se ni ti ni tvoji preci u njoj niste rodili.
Zagreb je moja početna točka. Iz njega odlazim na putovanja i kad se vraćam uvijek ga gledam malo drugačije. U Beogradu mi nedostaje njegova ljepota i čistoća. Grad kojeg zovem svojim više od tri desetljeća, danju je predivan. Iza ponoći je, pak, za jednu metropolu, poprilično dosadan.
Pogled sa splavova na Beograd noću je prekrasan. Kontrast su mu hrpe smeća parkirane pored luksuznih terenaca. I prosjaci koji dok pored njih prolaziš dobacuju – daš nešto.
Do zagrebačkih lijepih mjesta dolaziš elegantno. Neovisno o tome kakva je bila noć, iz njih izlaziš posrćući. Jer si srknula koju više ili su te nažuljale sandale.
Do beogradskih lijepih mjesta i dolaziš posrćući. Bilo da se spotičeš po kaldrmi Skadarlije ili se trudiš da ti potpetica ne ostane u mostiću preko Dunava.
Ima mjesta kojima je ime kult, ima mjesta kojima ime traje tek jednu sezonu, ima mjesta kojima je ime enzim koji poboljšava raspoloženje. Endorfin, kako prikladno.
Kad uđeš u beogradski taksi gotovo je sigurno da taksist puši ko Turčin, da ima rođake i neku zemlju u Lici ili je u Puli bio u vojsci.
Za dobar single život u Zagrebu su najvažnije frendice. U Beogradu drugarice. Znaju mjesta i ljude koje vrijedi poznavati.
U pogledu beogradskog prometa stvari su loše. Da mi je iz prve doći na cilj sa navigacijom ili bez nje.
U pogledu beogradskih Crnogoraca, njihovih tompusa, manžeta, uštirkanih okovratnika i naglaska ne treba mi GPS. U tom sam pogledu nepogrešiva.
Beogradsku nutrinu upoznajem u navratima. Depiliram se u salonu kod Bajlonijeve pijace a kozmetičarka iz Vranja priča mi kako peče paprike za zimnicu. Ruska manikerka s Dorćola priča mi da će na Mikonos.
Branka Kovačević priča mi da Beograđanke znaju. Isidora Bjelica priča mi Posljednji put. Olivera Ćirković priča mi da je bila Pink Panther.
Senjak je priča za sebe.
Mjesto na kojem bi htjela imati adresu.
Mjesto jutarnje tišine u kojoj čujem samo šumove drveća.
Restoran Grafičar.
Podsjeća me na zagrebački Okrugljak.
Tražim li ja to na svakom uglu Beograda djelić Zagreba? Ili samo Zagreb volim toliko dugo da više nijedan grad neću moći nazvati svojim?
Hoće li mi biti dovoljno da u Beograd dovoljno često dolazim?
Ili ću se u Beograd preseliti?
Samo zato što je dovoljno drugačiji.
Ostavite odgovor