Tištanje

Kažu da dijete koje je odraslo bez jedne roditeljske figure, ima određenih problema u odrastanju. Naročito se to veže za oca.

Teško je kada odrastaš bez ljubavi roditelja dok je on usmjerava u poroke i gura cijelu kuću u propast.

– Teškoće sa osjećajem vlastite vrijednosti i potreba za vanjskim potvrđivanjem.

Ovo sam oduvijek imao tokom čitavog odrastanja. Problem je nastajao kada druga strana, odnosno prijatelji nisu htjeli razumiti potrebu za potvrđivanjem.

Uspoređivali su je sa smaranjem i dosađivanjem, a neki su i čudno gledali zašto se to dešava.

Pogotovo su bile izražene teškoće sa vlastitom vrijednošću, jednostavno mislim da nisam dovoljno dobar da budem prisutan ondje gdje me dovelo vlastito znanje.

– Strah od napuštanja ili odbacivanja u prijateljskim i ljubavnim odnosima.

I dan danas vučem strah od napuštanja, pa makar to bila i osoba sa kojom sam razmijenio dvije poruke.

Jedem, dišem ili trepćem očima – nebitno je apsolutno, jedino što je bitno jest da me drugi ne odbace zbog toga.

– Problemi sa povjerenjem prema drugima.

Za razliku od ostalih znakova, ovaj znak je potisnut ali je dobio svoj preobražaj u brzo vjerovanje ljudima.

– Veća osjetljivost na kritiku ili odbijanje.

Zaista, nikada nisam imao bojazan od kritike ili odbijanja, možda je razlog taj što sam uvijek smatrao da nisam dovoljno dobar, a kritika mi dođe kao svojevrsna potvrda.

– Poteškoće u regulaciji emocija, posebno ljutnje ili tuge.

Da, imam probleme u regulaciji tuge. Ljutnja me brzo prođe dok tugu teško prevazilazim.

– Sklonost traženju uzora ili autoriteta među vršnjacima, trenerima, profesorima ili drugim odraslim osobama.

Definitivno imam. Kada sam tek upoznao mog najboljeg prijatelja, nisam mislio da će to tako baš biti, sve dok nisam na sebi osjetio da ga gledam sa nekog uzorskog aspekta.

– Kod nekih osoba pretjerana potreba da sve rade same i da nikoga ne trebaju.

Uvijek sam volio raditi poslove za petero ljudi, sam samcat. Samo muzika, koncentracija i lagano. Iz straha da drugi neće moći kao ja ili jednostavno da nisam dovoljno dobar da drugima prenesem svoje znanje da urade kao ja.

Zadnjih mjeseci, iako sam još musliman, dvoumim oko prelaska u kršćanstvo i u tome pronalazim svojevrsni spas od navedenih stvari.

Ili čitam stvari vezane o katekizmu ili čitam Bibliju ili gledam videe od svećenika.

Dosta mojih bliskih prijatelja zna za moju porodičnu situaciju i u nekim trenutcima tražim spas i u njima.

Mada zadnjih mjeseci ne volim svoj grad.

Nešto ga je ubilo u meni, ili neko.

Ne mogu izaći vani, ne mogu ga gledati jednostavno iako odem u nj samo čekam da se vratim kući u svoj mir.

Neko kaže da su znakovi depresije, a ja bih rekao da su to znakovi pronalaska onog lijepog u čovjeku.