Rodinov „Razmetni sin“ ne izgleda kao čovjek koji zna šta radi.
Tijelo mu je napeto gotovo neprirodno savijeno, ruke su ispružene kao da se čitavim tijelom baca pred nekoga kome više nema šta ponuditi osim vlastitog kajanja.
Rodin je tu biblijsku priču pretvorio u figuru čovjeka koji se vraća ocu i moli za oprost.
A možda je upravo zato ta skulptura toliko ljudska, ko će ga znati?
Jer oprost je jedna od rijetkih stvari koje od nas traže da pobijedimo sami sebe.
Ne nikog drugog, nego isključivo sebe.
Ego ne voli oprost.
Ego voli arhivu, pamćenja datuma, pamćenja poruka, pamćenja ko se prvi naljutio, udaljio i slično.
Ego je odličan knjigovođa, znate.
Ne zaboravlja dugove.
Ali nikada ne izračuna koliko nas košta čuvanje tih dugova.
Zamislimo da smo se posvađali.
I onda, svaki put kada pomislimo da oprostimo, ego se pojavi kao naš advokat, koji ne zastupa naš mir nego našu povrijeđenost.
Gura svoju priču da se tek tako ne može oprostiti.
I možda je tu najveća zamka.
Jer oprost ne znači preći preko svega.
Oprost znači prestati nositi sve sa sobom.
Postoje stvari koje ne možemo promijeniti.
Postoje riječi koje nikada nećemo moći vratiti u usta.
Postoje ljudi kojima ne možemo objasniti koliko su nas povrijedili.
Ali postoji trenutak kada moramo odlučiti želimo li od vlastite povrede napraviti malu montažnu kućicu ili veliku vilu sa bazenom.
Jer možemo biti skroz upravu i opet biti nesretni.
Možemo dobiti u svađi i izgubiti dragu osobu.
Možemo dokazati da smo bili u pravu pred čitavim svijetom, a onda ostati sami u sobi sa vlastitim dokazima koje smo si nabili u mozak.
Kakva korist od pobjede kada nema nikoga kome ćemo je ispričati?
Možda je zato Michelangelo ostavio toliko nedovršenih figura.
Kamen nije uvijek završavao tamo gdje je umjetnik prvobitno zamišljao.
Neke figure kao da pokušavaju izaći iz materijala koji ih još uvijek drži a čovjek je sličan tome.
I mi smo nedovršeni.
Mi smo ti komadi kamena koji cijeli život pokušavaju isklesati neki bolji oblik sebe.
Ponekad napravimo lijepu figuru.
Ponekad napravimo ožiljak.
Ponekad udarimo dlijetom tamo gdje nismo trebali i porušimo onaj lijepi dio.
A onda očekujemo da druga osoba bude završeno i savršeno umjetničko djelo.
Neće biti, jer ni mi nismo.
Možda je zato taj oprost toliko težak.
Jer kada oprostimo, priznajemo da nismo jedini koji su pogriješili.
Ali još važnije, priznajemo da i druga osoba nije samo njena najgora greška.
Oprostom rušimo u glavi savršenu sliku o bezgriješnosti druge strane, ostavljamo prostor za pitanje da li smo je spremni prihvatiti takvu, sa svim budućim greškama.
I tu ego počinje gubiti tlo pod nogama.
Jer mnogo je lakše nekoga pretvoriti u negativca.
Lakše je zatvoriti priču jednom rečenicom nego priznati da je čovjek kojeg volimo sposoban istovremeno biti i dobar i loš, nježan i grub, hrabar i kukavica.
Baš kao i mi.
Goya je slikao demone, rat, ludilo i ljudsku okrutnost.
Ali najveća tragedija njegovih slika nije što pokazuju koliko ljudi mogu biti strašni.
Nego što nas podsjećaju koliko je lako u drugom vidjeti čudovište.
A onda zaboraviti pogledati vlastito i lice.
Sa druge strane, mržnja je skupa.
Troši vrijeme, troši misli, troši snove.
Čovjek može godinama živjeti u razgovoru koji se dogodio prije deset godina.
Može se svađati sa nekim ko nije ni prisutan u životu, samo zato jer smo vidjeli čudovište u drugom.
Možemo svake večeri ponavljati u glavi šta smo trebali reći one večeri kad smo se posvađali.
I onda jednog jutra shvatiti da je druga osoba nastavila živjeti.
A mi smo ostali čuvati ruševine.
Ponekad je oprots ključ kojim otključavamo vlastitu sobu.
Ne moramo nužno zaboraviti jer oprost nikada ne traži zaborav.
Ne moramo ponovo pustiti svakoga blizu.
Ne moramo se pomiriti sa onim što je bilo pogrešno.
Granice i oprost mogu postojati zajedno.
Ali možemo spustiti oružje, koplje i strijele.
Možemo prestati dokazivati slučaj pred sudom koji postoji u našoj glavi.
Slučaj u kojem krivimo čudovište do kraja svog života.
Jer možda najveća pobjeda nije kada druga osoba prizna da smo bili upravu.
Možda je pobjeda kada više nemamo potrebu da to čujemo.
Rodinov „Razmetni Sin“ pruža ruke prema ocu, ali u toj gesti nema ponosa, samo puka potreba da se vrati.
Možda nam upravo to i nedostaje.
Ne trebamo više ljubavi.
Ne trebamo više objašnjenja.
Trebamo samo malo manje ega, jer neke ljude ne gubimo zato što je ljubavi nestalo, u nama ili u njima.
Izgubimo ih zato što je ego postao glasniji od ljubavi.
Oprost nije uvijek najteža riječ zato što priznaje krivicu.
Ponekad je najteža zato što nakon nje više nemamo šta da branimo.
Niti ponos, niti povrijeđenost, niti svoju verziju priče, samo čovjeka koji je upravo svoju ranjivost pokazao.
Čudovište koje, gle čuda, više nije čudovište.
I možda je to konačno oblik umjetnosti.
Ne isklesati sebe tako da više nikada ne budemo povrijeđeni.
Nego dovoljno lijepo da, uprkos svemu što se dogodilo još uvijek znamo otvoriti ruke.
Berlin bi rekao „La traición es intrínseca al amor“ ili „Izdaja je sastavni dio ljubavi“ jer oprost možemo postaviti kao posljedicu izdaje.
Kada nekoga volimo, dajemo mu mogućnost da nas povrijedi ali onda oprost ne znači negirati izdaju, nego odbiti da nas ona zauvijek definira.
Oprost nije karta da nastavimo živiti dalje.
Opraštamo kada shvatimo da nismo sudije ovog svijeta.
Opraštamo kada shvatimo da je Bog taj koji sudi.
Opraštamo kada shvatimo da je priznavanje greške ljudskost, a ne potreba da se dokazujemo.
Jer neko je spreman ostaviti svoj ego po strani, ne zarad oprosta, nego zarad svog života.
Ostavite odgovor